Sunce me probudilo, a u glavi Ludilo…

Pričao sam vam ja odavno o posledicama praćenja 64 meča za 10 dana. Citiranje stihova popularnih hitova još popularnije folk muzike je samo vrh ledenog brega. Anyway, imali smo čitavih pet dana za spavanje, punjenje baterija, hvatanje koraka za ostatkom sveta, navikavanje na dnevnu svetlost, odgovaranje na propuštene pozive i sms-ove, izvinjavanje, preklinjanje i ponovnu socijalizaciju. Sada je sa tim gotovo. Martovsko ludilo ne popušta ni poslednje nedelje turnira. Štaviše, vraća je luđe nego ikada. Grand finale!

Jedno od najneočekivanijih finala u istoriji Madnessa. Ako gledate nosioce, sasvim neočekivano. Ali dakleko od toga da je UConn sedmorangirani tim turnira, da ne pominjemo Kentucky i njegov broj koji se rimuje sa „nosam“. Šta kažu brojke: od nekoliko miliona popunjenih bracketa, samo 486 njih je predvidelo finale Kentucky – UConn. Od 1985. godine kada je turnir proširen na 64 ekipe, u svakom finalu se nalazio prvi, drugi ili makar treći nosilac turnira. Najveće iznenađenje do sada bilo je finale iz 2011. kada su igrali treći (UConn) i osmi nosilac (Butler). Da podsetimo, sada igraju #7 i #8. nešto što će se prepričavari godinama. Kada u utorak ujutru po našem vremenu bude poznat pobednik, samo 0.7% vlasnika bracketa će moći da se pohvali da je prognoziralo šampiona. 0.2% ako pobedi UConn. Na nekoliko sati pre velikog finala (utorak, 7.4.2014. u 03:00 po srednjeevropskom vremenu) bacimo poslednji pogled na učesnike turnira, glavne zvezde, x faktore, mesto odigravanja i sve drugo neophodno da se posebno pripremimo za veliki meč.

Connecticut Huskies 

 

                      

Connecticut više nije one-man tim. Nakon pobede nad prvim favoritom turnira u prvom meču Final Foura to je svima sasvim dobro jasno. Napier je odigrao solidno sa 12 poena i 6 asistencija, ali DeAndre Daniels i njegova 20+10 partija je ono što je poguralo Huskiese do borbe za trofej.

Lokacija: Storrs, Connecticut

Poznati bivši igrači: Ray Allen, Rudy Gay, Richard Hamilton, Donyell Marshall, Emeka Okafor, Cliff Robinson, Kemba Walker,…

Put do Texasa: Nakon ne baš sjajnog skora 26-7, Huskiesi su poraženi i na konferencijskom turniru The American konferencije od Louisville-a, pa su se voljom izbornog komiteta našli na turniru kao sedmi nosilac East regiona. Redom su pred njima padali #10 Saint Joseph’s (89-81 nakon produžetka), #2 Villanova (77-65), #3 Iowa State (81-76), #4 Michigan State (60-54) i #1 Florida (63-53).

Prethodni put na F4: 2011.g.

Najveći uspeh: šampioni 1999, 2004. i 2011.g.

Startna petorka: G Shabazz Napier, G Ryan Boatright, G Niels Giffey, F DeAndre Daniels, F Phillip Nolan

Šesti igrač: C Amida Brimah

Najbolji strelac: Shabazz Napier (17.9 poena po meču)

Najbolji skakač: DeAndre Daniels (6 skokova po meču)

Najbolji asistent: Shabazz Napier (4.9 asistencija po meču)

Stil igre: Bekovski tim. Izuzetna spoljna linija u totalnom disbalansu sa unutrašnjom, igra sa mnogo postavljenih blokova u napadu. Glavna zvezda Napier ima potpunu slobodu u igri. Ryan Boatright unosi mnogo tempa i energije u odbranu i napšd, Daniels se izdvojio kao druga legitimna napadačka opcija tima. Igraju brzo, ne i prebrzi, ali nisu naročito ubojiti u traniciji. Dosta se oslanjaju na šut spolja. Napad se svodi na improvizaciju Napiera ili na korišćenje mismatcha koji gotovo uvek ima Daniels. On i Boatright odlično koriste prostor koji nastaje kada se odbrana skoncentriše na Shabazza. Jako dobo kontrolišu ritam meča, ubrzaju kada gube, uspore kada vode. Igraju timsku košarku u funkciji individualnog kvaliteta. Kevin Olie izrasta u fantastičnog stratega sa klupe. Jako dobro kontroliše igru i izvlači maksimum iz svojih momaka. Ne sedi na klupi već aktivno učestvuje na liniji. Defanzivno prave jako dobar pritisak na protivničke bekove. Vrlo dobro kombijuju različite odbrane.

Glavna snaga: Napier i ostatak tima koji radi za njega. Izuzetno dobro koriste blokove za pravljenje pozicija. Jako dobra p&r i pogotovo pick&pop igra Napiera i Danielsa. Opasni su spolja pa često uspešno razvlače odbranu i ostavljaju dosta prostora za prodore. Svako u timu jako dobro zna svoj posao. Timski su neverovatno dobri sa linije penala. U odbrani jako dobro uspevaju da iznude greške rivala pritiskom na loptu i dobrima reakcijama na liniji dodavanja. Veoma su strpljivi u napadu, ne prave mnogo brzopletih grešaka.

Najveća mana: Unutrašnja igra. Jedinu opasnost pod košem predstavlja Amida Brimah i to pre svega pod svojim obručem. Kada on upadne u probleme sa faulovima, što mu se često dešava, jako loše brane obruč. Visoki igrači, ako ih uopšte i ima, se ne kreću baš najbolje u odbrani. Nisu najbolja skakačka ekipa. Takođe, igraju sa jako skraćenom rotacijom, što je ponekad ubitačno za turnir u kojem morate dobiti šest uzastopnih mečeva u dve nedelje. Presing radi dobar posao za Huskiese, ali ostavlja i previše prostora u srcu reketa koji dobri irači na lopti i te kako mogu iskoristiti. Daniels je neko ko svojim fizikalijama može napraviti problem, ali gotovo nikada se ne spušta na post. Boatright i Napier su skoro svih 40 minuta na terenu, pa često upadaju u serije grešaka.

Pročitajte i   Čuvaj se Martovskih ida...

Glavni igrač: Shabazz Napier. UConn je pokazao da može do pobeda nad favoritima i kada glavni igrač ne pruži spektakularnu partiju, ali ipak u ovom timu Huskiesa sve počinje Shabazzom Napierom. Sa svojih 23.3 poena u prva četiri meča tirnira, Shabazz je glavni razlog zašto se u ovom postu uopšte pominje Connecticut. U regularnom delu sezone bio je najbolji strelac, skakač, asistent i kradljivac tima. Glavna zvezda koja i te kako uključuje i druge u igru. Ne štedi se u odbrani i ne glumi zvezdu. Kevin Ollie je uspeo da ga ukroti i opet izvuče ono najbolje iz njega.jedan od najboljih plejmejkera lige, odličan u promeni tempa igre. Izuzetan u igri jedan na jedan, ubitačno menja pravac i brzinu kretanja. Nema problem da izbori poziciju za šut i kada je dobro čuvan. Jedan od najboljih šutera iz driblinga u koledž košarci. Kada ga ne krene šut, ne forsira bez potrebe, već igru prebacuje na ulaz. Jako težak za čuvanje. Veoma dobar clutch šuter. Nema problem sa preuzimanjem odgovornosti.

X faktor: DeAndre Daniels. Niko ne može da osvoji NCAA turnir samo zahvaljujući jednom čoveku, osim ako taj čovek nije Carmelo Anthony, a partije DeAndrea Danielsa su ono što je UConn načinilo timom sa više od jedne pretnje. Daniels je rešio da baš na ovom turniru postane igrač. Nakon više nego promenljive forme u sezoni, najbolje partije počeo je da pruža kada su svetla reflektora postala najblještavija. U svih pet mečeva na turniru Daniels je beležio dvocifren broj poena, posebno iskočivši protiv Iowa state-a sa 27 i u polufinalu protiv Floride sa 20 poena. Daniels igra košarku svog života na ovom turniru. Pretvorio se u igrača stvorenog za velike mečeve. Najbolji je kada je pritisak najveći, prosto puca od samopouzdanja na turniru. Ubitačan strelac, fantastičan šuter sa NBA dometom, jako snažan i odličan atleta. Neodbranjiv u pick&pop igri. Može da šutira, da postuje ili da probija prodorom. Odličan fadeaway šut. Daniels je jedan od razloga zašto je UConn došao ovako daleko. Ipak, to je igrač koji je tokom cele karijere pružao jako nekonstantne partije. Za osvajanje titule, Daniels će morati da bude na vrhuncu vrhunca.

Šta treba da se desi da osvoje titulu:

  1. Nastavak fantastične forme DeAndre Danielsa. Daniels je imao svojih uspona i padova tokom regularnog dela sezone. 23 poena i 11 skokova protiv Memphisa, pa odmah potom 3 poena i 4 skoka u porazu od Louisville-a. 31 poen i 12 skokova protiv Temple-a, praćenih sa 7 poena i 5 skokova protiv Rutgersa. Na turniru pokazuje konstantnu forumu, i to je ono što treba Huskiesima.
  2. Pozitivan odnos osvojenih i izgubljenih lopti. Bekovi Connecticuta teraju protivnika na veliki broj grešaka, ali se isto tako u napadu revanširaju, ponekad i u većoj meri. Na turniru igraju odlično, imaju +18 odnos osvojenih i izgubljenih lopti. Tokom sezone gubili su 17.3% svojih poseda, da bi tu brojku smanjili na 13.8 na turniru.
  3. Čest dolazak na liniju penala. Huskiesi na turniru šutiraju 81-92 ili fantastičnih 88% timski. To dovoljno govori kakvi su u neizvesnim završnicama.
  4. Shabazz Napier. 23.3 poena po meču uz 30.3% poena svoje ekipe. Ovo dovoljno govori o tome koliko je važan Shabazz za svoje Huskiese. Paralela sa Kembom Walkerom je više nego opravdana, iako je Kemba bio izolovan slučaj sa 26.8 poena i 37% timskih poena. Poverenje ostatka tima u svog glavnog igrača je više nego ključno.

Kentucky Wildcats

 

Morate imati sreće. Kentucky je poslednja četiri meča na turniru dobio sa 5 ili manje razlike i sada se nalazi na jednu pobedu daleko od velikog uspeha. Ipak, najneizvesniji momenat za ovu generaciju Wildcatsa desio se ne na terenu, već u službenim prostorijama Georgia Dome-a gde je dobri i pošteni Izborni komitet odlučivao o njihovoj sudbini nakon neuspeha na SEC turniru. Kentucky wildcatsi, nekada prvorangirani tim čitave lige, postavljen je za osmog nosioca kostura. Stručnjaci u Komitetu su tako Wildcatse rangirali ispod timova poput Massachusettsa, Oklahome, VCU-a, Ohio State-a, Cincinnatija ili New Mexica. Svi su oni bili veći favoriti za titulu od najtalentovanijeg tima lige. I svi su ispali u prvom kolu. Ako Wildcatsi u ponedeljak uveče svladaju UConn, postaće najniži seed koji je ikada osvojio titulu, rame uz rame sa timom Villanove iz 1985.g. Btw, i jedni i drugi su Wildcatsi. Samo kažem…

Nešto je kvrcnulo u timu Kentucky-ja u onom meču sa neporaženom Wichita State-om. Pokrenut je proces koji je stvorio timsku hemiju koja im je nedostajala čitave sezone. A i Aaron Harrison je poludeo uz to. Kentucky je do zvezda došao bukvalno preko trnja. Neporaženi tim regularnog dela, šampion, vicešapion i drugi nosilac kostura padali su redom pred Divljim mačkama.

Lokacija: Lexington, Kentucky

Poznati bivši igrači: Kenny Walker, Jamal Mashburn, Antoine Walker, Derek Anderson, Tony Delk, Ron Mercer, Pat Riley, Tayshaun Prince, DeMarcus Causins, Anthony Davis, Rajon Rondo, John Wall,…

Pročitajte i   Proleće je stiglo u moj kraj, deo 2.

Put do Texasa: Pred početak sezone svi su pričali o fantastičnoj generaciji Wildcatsa, o Fab Seven timu freshmana koji će se prošetati do titule bez poraza, ali već nakon trećeg meča sezone i poraza od Michigan State-a mnogi su digli ruke od njih. Wildcatsi su sezonu završili skorom 24-10 porazom od Floride u finalu SEC konferencije. Izborni komitet ih je kao osme nosioce smestio u najteži deo kostura, a Kentucky je na putu do finala morao da preskoči #9 Kansas State (56-49), #1 Wichita State (78-76), #4 Louisville (74-69), #2 Michigan (75-72) i #2 Winsconsin (74-73).

Prethodni put na F4: 2012.g.

Najveći uspeh: šampioni 1948, 1948, 1951, 1958, 1978, 1996, 1998. i 2012.g.

Startna petorka: G Andrew Harrison, G Aaron Harrison, G James Young, F Julius Randle, C Dakari Johnson

Šesti igrač: F Alex Poythress

Najbolji strelac: Julius Randle (15.1 poen po meču)

Najbolji skakač: Julius Randle (10.5 skokova po meču)

Najbolji asistent: Andrew Harrison (3.9 asistencija po meču)

Stil igre: Odlična tranzicija. Randle i Johnson su često prvi u kontri. U postavljenom napadu jako dobro koriste unutrašnju igru, pre svega snagu Juliusa Randle-a. jako dobro skaču u napadu. Ponakad su prvi na skoku nakon promašenog penala. U poslednje vreme i dobro šutiraju spolja. Defanzivno, dobro brane bekove na liniji za tri poena, a unutra su gotovo neprobojni. Randle parira snagom, ostali izuzetnim atletskim sposobnostima. Isprate svaki šut protivnika. Odlična su blokerska ekipa i jako dobro skaču u odbrani. Vole da kontrolišu tempo napada. Veoma dobro reaguju kada igraju postavljen napad, dobro kontrolišu sat i ne srljaju već traže najbolju šansu. Kada ništa drugo ne upali, tu je stari dobri pick&roll. Veoma su visok tim, atletski i fizički superioran na koledž nivou. I pored povrede Williw Cauley-Steina i dalje su opasni kada priđete njihovom košu.

Glavna snaga: Ofanzivni skok i čest odlazak na liniju penala. Kentucky ima momke koji mogu da uhvate bilo šta što se baci ka koši i što se od istog odbije. Takođe, ima momke koji odlično grade svoje rivale na skoku iako nisu atletski frikovi. A povrh svega imaju momke koji će vas konstantno maltretirati prodorom i naterati vas na rani bonus. Blizanci Harrison, Randle i donekle Young prodiru kroz srce odbrane i sposobni su da pogađaju iz najrazličitijih uglova. Igračio koji dolaze u pomoć defanzivcu samo otvaraju prostor za alley-up pas ili ofanzivni skok. Kentucky je izuzetna fizička ekipa. Mogu nadskakati, nadjačati ili nadrtrčati bilo koga. U napadu igraju dosta izolaciju i koriste fantastični potencijal u igri jedan na jedan. Ne beže od kontakta, idu direktno u „meso”.

Najveća mana: Iako nije predstavljao gotovo nikakvu napadački opasnost tokom cele sezone, Willie Cauley-Stein je ipak jako značajan igrač u rotaciji Wildcatsa. Dacari Johnson je mnogo bolji napadač, ali nije toliko dobar u protekciji svog obruča. Marcus Lee je stigao niotkuda kao iznenađenje turnira, ali ni on još uvek nije pokazao dobrinos kakav je pružao Cauley-Stein. Young je jedina konstantna pretnja u šutu spolja, ostali su sporadični šuteri, sa izuzetkom nestvarnog turnira koji igra Aaron Harrison. Dužina klupe takođe nije nešto što ide u prilog Wildcatsima. Osim Poythressa i donekle Lee-ja, nema igrača koji će biti spreman da uskoči u slučaju problema sa faulovima. Kentucky nije previše brz tim, što se gotovo i ne primećuje zbog odlične kontrole tempa igre.

Glavni igrač: U timu prepunom budućih zvezda jedna se izdvaja od samog starta sezone. Juluis Randle je najkonstantniji igrač Wildcatsa ove godine. Sa 24 double-doubla u sezoni predstavljao je svetlu tačku Kentuckyja i dok su ih postepeno svi otpisivali. Ostao je jedini superstar ovogodišnjeg drafta koji još uvek ima šansu da ode sa titulom. Randle sigurno nije razlog zbog kojeg su Wildcatsi poraženi na deset mečeva ove sezone. U timu prepunom snažnih atleta, Randle se izdvaja kao najsnažniji među njima. Randle nije još uvek drop-deao šuter, ali je sa svojih 130 kg ogromna inside-out opasnost. Ponekad je nestvarno koliko se dobro kreće za nekoga sa tolikom kilažom. Verujte mi, znam o čemu pričam. Randle je sposoban da nađe način da postigne koš ma koliko dobro ga čuvali. Veliki broj ofanzivnog repertoara Caliparija svodi se na dodavanje lopte Randle-u. Obično se to ispostavi kao sasvim dovoljno.

X faktor: Aaron Harrison. Čitave sezone novinari, navijači i gledaoci se muče kako da razlikuju braču Harrison. Sada je lako, Aaron i onaj drugi. Aaron Harrison će se najverovatnije zadržati u timu samo dva semestra kao i većina Caliparijevih đaka, ali mu je tek pet mečeva na turniru bilo dovoljno da postane legenda Wildcatsa. Na turniru je šutnuo tri odlučujuće trojke za svoj tim (Louisville, Michigan i Winsconsin) i sve tri pogodio. Osim toga, ubacivao je i kada se stizala prednost Wichite i Louisville-a i kada se prelamao meč protiv Michigana. Jednostavno, ubacio je sve što je trebala kada je to najviše trebalo. Pritom ostajući cool kao da je to nešto najnormalnije na svetu. Veliki mečevi rađaju velike igrače. Prema onome viđenom na ovom turniru, Aaron Harrison ima potencijal da postane jedan od najvećih ikada.

Pročitajte i   March Madness for dummies

Šta treba da se desi da osvoje titulu:

  1. Ofanzivni skok u gomilama. Kao što je već ranije predočeno, Wildcatsi hvataju najveći procenat ofanzivnih skokova u koledž košarci, a na turniru prosečno imaju 14 drugih i trećih napada. Marcus Lee se pojavio niotkuda i uhvatio sedam ofanzivnih skokova protiv Michigana. Julius Randle je na 18 na turniru.
  2. Kontrola izgubljenih lopti.  Kentucky konstantno gubi više lopti nego što ih osvaja. Uništavaju protivnika u skoku, ali učinak često ponište lakim prodajama lopti. Ako izgubite previše lopti protiv UConna, na dobrom ste putu da izgubite i meč. Toga Wildcatsi moraju biti svesni u svakom trenutku.
  3. Akcije za Aarona Harrisona. Ovako vruću ruku morate iskoristiti. Aaron igra odličan turnir, već je zadobio status meč vinera, ali Kentucky ne sme da čeka poslednjih 5 sekundi meča da mu predaje loptu, mopraju ga ranije uključiti u igru. Aaron šutira trojke 14/25 na turniru. Protiv Winsconsina je šutnuo samo jednu. Ispostavilo se, odlučujuću.
  4. Prostor za Juliusa Randle-a. Randle je jedan od igrača koji će vam sigurno doneti 10+ poena i skokova ma kako odigrao, ali Kentucky mora da nađe načina da ga maksimalno iskoristi. Blokobi, izolacija, pravovremeni pasovi, to je ono što će Randleu trebati u velikom finalu.

 Trenerska bitka

Kada gledamo statističke podatke, Kevin Ollie nama šta da traži u ovom duelu, ali da li je baš tako? Olie je došao na UConn u jednom od težih trenutaka programa, kade je ekipi zabranjeno da se pojavi na postsezonskim turnirima zbog lošeg akademskog proseka tima. Ollie je stigao kao privremeno rešenje nakon što je trener Calhoun shvatio da nema više živaca za ovaj posao. Godinu dana kasnije, UConn je u velikom finalu, a Ollie ima petogodišnji ugovor sa mnogo nula u džepu. Ollie je trenutno neporažen na turniru sa skorom 5-0. sa druge strane zapisničkog stola nalazi se John Calipari, po mnogima osporavani trener umešan u mnoge skandale, ali ipak veliki stručnjak sa osvojenom titulom 2012. i plasmanom na F4 sa tri različita tima (Massachusetts, Memphis, Kentucky). Calipari je fantastičan motivator i ne postoji drugi trener koji bi gomilu ona-and-done freshmana doveo do borbe za titulu. Calipari i Ollie dele deo zajedničke istorije. Calipari je bio pomoćni trener Larry Browna u 76ersima 1990/00, za koje je tada igrao Kevin Ollie. Calipari se trenutno nalazi u seriji od 11 pobeda na završnom turniru, nakon osvajanja titule 2012. i propuštanja prošlogodišnjeg velikog plesa. Dva trenera će voditi dosta zanimljiv taktički duel u ponedeljak uveče. Iako su razmenili mnogo lepih reči pred početak, uz maksimalan respekt i pohvale za onog drugog, ostaje da se vidi da li će novi alfa mužijak pokleknuti pred starim vukom trenerskog posla.

Sve je veće u Texasu

Poprište velikog finala biće spektakularan stadion Dallas Cowboysa u Arlingtonu, Texas. AT&T Stadium, poznat pod nazivom Jerry’s World je 2009. godine zamenio Texas Stadium i sa 80.000 sedećih mesta (za američki fudbal) predstavlja četvrti najveći stadion u NFL-u. Cena za izgradnju ovog velelepnog objekta je sa predviđenih 650 miliona $ došla do 1.15 milijardi zelenih novčanica. Jerry Jones, vlasnik Dalals Cowboysa, idejni je tvorac i glavni pokrovitelj ideje izgradnje svemirskog broda u nedođiji Texasa. 2009. godine, stadion je ušeo u Ginisovu knjigu rekorda kao mesto sa najvećim high-definition video bimom na svetu. Kasnije su izgrađena još tri veća. Da ne ulazimo u mere, dovoljno je reći da je veći od samog košarkaškog terena. Uz preko 3000 Sony LCD displeja ugrađenih u luksuznija sedišta, nema šanse da i najudaljeniji gledaoci propuste neki bitan detalj meča.

14. februara 2010. godine, stadion je bio domaćin All-Star meča NBA lige i tom prilikom je oboren rekord po broju gledalaca koji su prisustvovali jednoj košarkaškoj utakmici – 108.713 ljudi je gledalo duel Istoka i Zapada. Osim toga, za košarku se nije mnogo koristio. 2009. godine, Texas Longhornsi su pobedili North Carolinu pred „samo“ 40.000 ljudi. Prošle godine, Arlington je bio domaćin završnice South regiona na NCAA turniru, kada je Michigan obezbedio plasman na F4 preko Floride. Regularna cena parkinga na mečevima Coboysa je 75$ za vreme trajanja meča, dok se kod većih događaja, Superbowla ili Final Foura NCAA turnira, cena diže i do 990$ za dnevni parking! Prosečna cena karte za polufinala turnira rasla je sa 500 na 1300$. Cene karata za veliko finale kreću se od 700$ za najudaljenija mesto do čak 10.000$ za VIP ložu!

3 Comments

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *