[souly]

1. Krešimir ĆOSIĆ - NAJVEĆI yu košarkaš

Tako sam se probudio danas i probudiću se valjda još koji put... nema se tu šta previše dodat... revolucija na kvadrat... 8 naslova u domaćim prvenstvima... 14 velikih medalja, od čega je 6 zlata... revolucija u Americi (2 prve petorke u NCAA) kad pola Juge nije ni znalo jel USA stvarno postoji il je to mit iz filmova... ni to nije presudnim, Krešin osmijeh bio je bitnijim od svega navedenog...mogao je igrati sve pozicije na parketu... asistirao je kao Kukoč i Divac, imao šut s distance kao Sabonis, blokirao i skakao je poput Olajuwona... šteta što ne postoji više video materijala iz peroda od recimo 1967. do 1975. godina kad je bio uvjerljivo najbolji yu igrač i evropski centar... pročitao sam komentar jednog znalca s foruma da to još nije bila moderna košarka... u neku nakaradnu ruku, u pravu je čovek... nije bila moderna, bila je to renesansa košarice u kojoj je Ćosić bio Michelangelo, a usput je pored sebe odgajao razne Leonarde da Vincije, Rafaele, Dürere, Tiziane... da se razumemo, nikad više neće biti osvojeno Olimpijsko košarkaško zlato od strane balkanskih plemena... nema veze što nije bilo USA, bio je tu SSSR na domaćem terenu, kojeg novija razvikana generacija nije uspjela nadvladati u finalu Seoula 1988... i nije samo to, Ćosić je imao zasluge i prste u svakom vrhunskom yu košarkašu... igrao je još s Koraćem, Đurićem, Đerđom i Danevom, da bi u osamdesetima frizirao karijere braće Petrović, Nakića, Čuture... kao trener zaslužan je za nastanak Kukoča, Rađe, Bodiroge, a kao selektor promovirao je golobrade Divca, Paspalja, Đorđevića... šta ja da trkeljam o Kreši, bolje da pročitate neki text Zorana Čuture...
naravno da je i Ćosić imao minusa, ali dosta sam srao po nervoznim, samozatajnim, precenjenim, lijenim, baksuznim veličinama tako da ću da pustim da ih otkrijete sami...
nije bila moderna košarka - past ću u more od smijeha...

da pojasnim - OVO JE SAMO VRH STOJADINA (101 najveći yu igrač po JUS standardu - stvari nisu jednoznačne, zato postoje i ISO i DIN lista, a na ISO je Dražen 1. a Peđa 2. - rekoh računam i No.18 Peđu Stojakovića po JUS-u i mnoge druge koji igrali su za Jugoslaviju)...
i još nešto - ne postoji STVAR UKUSA, postoji samo STVAR NIVOA
(da postoji stvar ukusa mogli bi da uspoređujemo Daru Bubamaru i Weather Report jer se, kao, i ona i oni bave muzikom)


kolega PinkPanther pitao me za Acu, pa ću na brzinu jer orade već grizu - velik igrač (negdje 40-45 na mojoj JUS listi), jako zaslužan za Draženovu karijeru, pokrivao njegove loše navike u obrani, sjajan izvođač penala, dobar šuter (iako je imao nick "Aco Trica" nikad nije bio statistički vrh trojkaša u Jugi)... inače i dosta požrtvovan, ponekad i prljav igrač... potuka se dosta puta... nakon karijere tak-tak trener - danas u sprezi s totalitarnim sistemom radi na njegovanju i uzdizanju bratovog mu kulta...
ća bi reka jedan genijalni mislioc bivše države - mlati gloginje tisućljećne hrvatske kulture i značaja, al' da prostite, srpskim kurcem...

[Vincent Vega]

@Souly, druže, šta da ti kažem osim VELIKO HVALA na ovom bogatstvu koje si podelio sa nama!
Uopšte nije bitan redosled na listi (mada si se ti zaista potrudio da argumentuješ to što pišeš), bitno je ovo blago koje imamo priliku da čitamo. Srce mi je puno.

Hvala još jednom, uživaj u pecanju, upecaj neku dobru ribu (bila ona plavuša, smeđa il' garavuša ).

[milica]

U kom momentu gladijatorska želja za nadmetanjem sa najboljima nadvlađuje pametno i racionalno?
Najteži prelaz u NBA jeste za igrače kojima je glavna karakteristika hladnokrvna završnica, ne samo što se Evropljana tiče. Odjednom čovek postaje ruki kome se teško uopšte daje lopta, a kamoli u završnicama.
Velikim šuterima je prilagođavanje mnogo lakše...

Ja verujem da bi Bodiroga našao način da prilagodi svoju igru, možda uz još neku fintu ili štagod, odbranama raznih Bovena, Pipena i Grant Hilova, koliko god na prvi pogled to delovalo zastrašujuće. Veliki majstori nađu način, a Bodiroga jeste bio Bog.
No, za tako nešto morao je da ode u Sakramento dovoljno rano, sa 23 ili najviše 24. U eru Mič Ričmonda, dok im je na trojci bio Volt Vilijams, solidan igrač i odličan šuter.
Trebalo je da ode bez zagarantovanog ugovora u rupu od Sakramenta (ko je bio tamo zna o čemu govorim), za neku mizeriju prepolovljenu kalifornijskim porezima, bez pomoći Divca, dok mu “red neck” kreteni procenjuju atletske (ne)sposobnosti i porede procente sa Vilijamsom... Zaista verujem da je on to mogao, ali...
Čovek je izabrao da živi u nekim od najlepših gradova na svetu (Atina, Barselona, Rim...), zarađuje sigurne neto milione, i pokazuje svoj glavni kvalitet – magiju u finalima.
I ta odluka je bila pametna, racionalna, kao i on sam...

Ja ne mogu da ga krivim, niti da mu neigranje u NBA uzimam za minus...
Za mene će on uvek biti Bog, važan i neponovljiv koliko i Peđa.
A vi klasifikujte kako hoćete

[Vincent Vega]

Zoran Čutura o Ćosiću (i još koječemu):
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kr ... ih-vremena
http://balkans.aljazeera.net/blog/istin ... ponavljati

[Peja]

Voleo bih posto vec tako dobro poznajete Yu kosarku da napisete neke anegdote sa takmicenja, reprezentativnih pretezno

Narocito me zanima generacija s kraja 80tih, ko se najvise zezao, ko je bio najozbiljniji, sta su radili u slobodno vreme, ko su bili cimeri, ko se nije trpeo

[Lika]

Kad smo kod stare škole, evo i jedan iz stare škole komentatora koji ima svoj facebook page

https://www.facebook.com/dnevnadozaslavkacvitkovica

Sorry za off

[souly]

as ti gospe ljudi, pa ća ste ugasili?
nemrem se meknut ni par dana iako samo igrač gradske lige, a vi zaboravili da vrednujete stvari po standardima... kapitalizma (ISO), fašizma (DIN), megalomanizma (JUS), patuljanizma (austrougarski konjušari), čobanizma (beogradski pašaluk - izvini milice kralj je mali ko i nispe petra čelika)...
no svejedno, souly vas voli (i 30 kili ribe š njim)... pa evo jedan da ne zamre tema za romantičare exYu košarke... jer zaboravljamo bitne stvari da istorija mogla je bit onakva kakvu pišu i (zamalo) poraženi...

Puna idra


Trio besmrtnih

Ljudi danas malo pišu o stvarima koje stvarno vrede, puno više vrimena utroše na drljanje prolaznog šita koji osvane u nekim novinama, na nekom portalu, i onda usahne, neprimjetan kakav je bio još u stanju svog zametka. Kao što su brojni oni o Darku Miličiću - sorry Darko, najeba si i u mom standardu, barem bit ćeš jedna od vodilja mi. Jedna od značajnijih, ali pozaboravljenih stvari u bajci (zamalo i basni) o jugoslovenskoj muškoj košarci jest visok standard igre sedamdesetih i uloga dalmatinskih košarkaških centara poput Splita i Zadra. Većina košarkaških manijaka (i seljačina) zna za genijalnu generaciju žutih sa preloma osamdesetih i devedesetih, ali mnogi pojma nemaju da je Jugoplastika i tokom sedamdesetih bila jedan od najboljih evropskih klubova - baš tako, evropskih... Nakon tri titule Zadra u šezdesetima, početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća je u domaćem prvenstvu iznjedrio splitsku Jugoplastiku i stravični tercet Tvrdić - Šolman - Skansi kao dominantu tih godina. Nakon što su sva trojica kao starteri učestvovali u pohodu na svjetsko zlato u Ljubljani '70., Jugoplastika osvaja svoj prvi naslov već iduće godine - baš one kopolitički burne 1971. Sa Perom Skansijem kao mom najkorisnijem igraču lige, iako se u štampi ponajviše raspravljalo o Plećašu i Duciju u prekomorskom odsustvu Kreše, sa Damirom Šolmanon koji je ponio nagradu za najbolje ocijenjenog igrača sezone 1970-71 u izboru zagrebačkih Sportskih Novosti, i sa beskompromisnim šaljivdžijom Ratomirom Tvrdićem na beku - cijeli ovaj trio bio je podjednako zaslužan za naslov.

Rato, Damir i Pero činili su vjerojatno najbolji trokut u povijesti yu košarice, a zanimljivo je da nisu reprezentirali Jugoslaviju na EP u Njemačkoj iste godine, gdje je ova završila srebrna, značajno oslabljena neigranjem ove trojice vanserijskih. Titula šampiona Juge donijela je splitskoj škvadri nastup u Kupu evropskih Prvaka dogodine. Nadopunjeni solidnom podrškom (Prug, Manović, Grašo, Peterka i još dva brata Tvrdić), Skansi, Šolman i Tvrdić vode Jugoplastiku nadomak krova Evrope na proljeće 1972. godine. U prva dva kola padaju egipatski i albanski prvak, a zatim Jugoplastika uvjerljivo slavi u svojoj četvrtfinalnoj skupini. Momci genijalnog Branka Radovića, izumitelja splitske košarke, slave u polufinalu protiv najvećeg od svih protivnika - madridskog Reala. Nakon poraza u Madridu sa podnošljivih 8 koševa razlike, ponajviše zahvaljujući monstruoznom Skansiju (30 poena i 15 skokova), Splićani nakon furiozne predstave slave na Gripama sa 80-69 i ulaze u finale najprestižnijeg evropskog takmičenja, gdje ih čeka evropska imperija, Ignis iz Varesea.

23.3.1972. godine, u izraelskom Tel-Avivu, pred 9444 glealaca, odigrano je jedno od najdramatičnijih finala u Kupu Šampiona (Eurolige); na kraju slavi talijanski klub sa tijesnih 70-69, nakon što Damir Šolman pod pritiskom promašuje polaganje u posljednjim sekundama. Tim Ignisa predvodili su Dino Meneghin (21 koš, 8 skokova) i leteći Meksikanac Manolo Raga (20), dok su u Jugoplastici najefikasniji bili Skansi (24 koša, 11 skokova) i tragičar Šolman (20). Splićane ovaj poraz nije pokolebao u namjeri zasjedanja na krov Evrope, što se i dogodilo punih 17 godina kasnije. Iste te sezone, Jugoplastika je i u domaćem prvenstvu došla do najboljeg omjera, ali isti je dijelila sa Crvenom Zvezdom, pa je za prvaka igrana majstorica u Ljubljani. Tamo je u još jednoj gustoj završnici, nakon produžetka slavila Zvezda, tako da su žuti te sezone osvojili samo domaći Kup (Tvrdić 40 u finalu!), a bili su nadomak osvajanja trostruke krune, uključujući i Euroligu. Ako ovo nije bio jedan od najvećih timova u povijesti Jugoslavije, onda valjda ne razumijem što je to velik košarkaški tim - još su '73 igrali finale Kupa Kupova. Pero Skansi će još prije toga na sezonu u Scavolini, ali će se brzo vratiti u grad pod Marjanom, ovog puta kao strateg sa klupe, koji će žute voditi do prvih međunarodnih trofeja.

[Pink Panther]

vratio je šolman sve to kasnije....

[souly]

kiša teška naterala me pod provu kajića mog malog iako brancini ko u slozi grizu i po njojzi...
pa reko da podilim kontemplaciju sa mlađu mi generaciju...

Popio sam jednom dva-tri ustajala piva i povukao par sumnjivih dimova, te situacija sa mnom nije bila vesela, već još mnogoliko bolja; uhvatilo me neko neopisivo stanje da više je manje, prisjetio sam se da sam stripa davno čit’o, naslova “Fanta Čiko” iz specijalne edicije Zagora i ako bih nekako morao naći najbliži opis stanja vlastitog - to bilo bi upravo stanje uma Zagorovog vjernog drugara iz već pomenute strip epizode. Odlutao sam u pitanja - šta bi bilo da drugačije se snilo, da posložilo se u ljepšem obliku stvari, da mnogojakost standarda i divota u čovjeku prevladali su ovu realnost, danas posve blizu svijeta jednog Matrixa. I sanjario sam tako nekoliko sati, sve dok konac ovog teksta u realnost varljivu me ne vrati...


Fantasia
iliti ća bi bilo...
U mojim shvaćanjima, nema mjesta sumnji da su i ex-YU košarkaši starije generacije (naravno Daneu i slični), po kvaliteti, svakako mogli igrati u NBA ligi. Koliko i kako bi igrali? - to je već za dublju analizu - sigurno bi i ti stari majstori dobili naljepnicu da ne igraju obranu tako dobro kao Ameri i još pokoju predrasudu, ali igrati su mogli... Evo, Krešo Ćosić kao primjer - najbolja petorka NCAA lige još početkom sedamdesetih, a na draftu je završio kao 144 igrač ukupno, 1972. godine i tek 84. igrač naredne godine. I pored toga što je u to vrijeme vladalo opće mišljenje da Evropljani ne mogu igrati u NBA, ova dva izbora Ćosića na NBA draftu su čista diskriminacija, jedan od čestih paradoksa Amerike - zemlje slobode. Kako nisam baš zadrt niti po pitanju ostalih evropskih košarkaša davnijih vremena, mislim da su u NBA karijere mogli ostvariti i Dino Meneghin (10 koševa i 5-6 skokova kao dugotrajna četvorka), Krumins, Sergej i Aleksandar Belov, Modestas Paulauskas, Tkačenko (niko me neće razuvjeriti da ta neman na svom vrhuncu ne bi ostvarivala double-double brojke), Valters, Galis, Riva...

Ako malo zavirim u povijesna slova i brojke NBA lige, vidjet ćemo da su kao MVP u godinama dok je Ćosić bio najboljim evropskim igračem, završavali: Wes Unseld ‘69, Willis Reed ‘70, Dave Cowens ‘73, Bob McAdoo ‘75 i Bill Walton ‘78. Sve odreda centri, igrači iste pozicije kao i Ćosić. Unseld je bio poznat kao neumoran radnik, sjajan skakač, fenomenalnog dugog pasa preko cijelog terena. Jedini je uz Wilta pokupio MVP trofej u debi sezoni. Bio je MVP NBA finala ‘78. Krešini dugački pasovi nisu bili ništa slabiji, čak je bio boljim dodavačem sveukupno. Napadački je Ćosić superioran Unseldu, a kako je imao visinsku prednost od 10 cm, bolji je bio i u obrani, gdje je sjajnim skakačem, ali i blokerom, što Unseld nije bio. Krešo Ćosić je bio boljim igračem od Unselda! Ovo shvatite kako hoćete. Nisam rekao da bi Ćoso bio NBA MVP ‘69. Samo da je bio boljim i raznovrsnijim košarkašem od Wesa Unselda.

Drugim na redu je čovjek poznat po herojstvu u NBA finalima, Willis Reed. Na svom vrhuncu, svakako je bio strašnim strelcem i skakačem, ali karijeru su mu uništile ozljede, kojih Krešo nije imao, a Reed nije bio ni raznovrsnim igračem (dodavanja, blokade...) poput najboljeg YU igrača. Dave Cowens, NBA MVP iz ‘73, bio bi pravim protivnikom Kreši po polivalentnosti na terenu, ali Krešo je bio dugovječnijim igračem i opet bih mu navijački i pristrano dao prednost jer je bio višim od Davea, možda je i ostale suigrače činio mrvicu boljima no Cowens. Bob McAdoo je superioran Ćosiću kao scorer i šuter sa srednjih i većih udaljenosti. Veliki Bob je osvojio i dva NBA naslova s Lakersima, a igrao je košarke preko dvadeset godina. Krešo je, pak, kompletnijim i nesebičnijim igračem od Boba i gotovo ravnopravan u smislu uspjeha timova koje je predvodio (iako je McAdoo osvojio 2 Kupa Šampiona sa Milanom, što Kreši nije uspjelo). Ne želim reći da je Ćosić bolji niti od Cowensa, pogotovo ne McAdooa, ali nije ni daleko. Ova dvojica su na svojim vrhuncima, kad su osvajali NBA naslove, igrali sa znatno boljim kadrom (Cowens - Havlicek, Jo Jo White, Silas, Westpal... - McAdoo - Magic, Jabbar, Nixon, Wilkes, Worthy, Byron Scott ...) no što je Krešo imao prilike igrati na sveučilištu Brigham Young, u Zadru, ljubljanskoj Olimpiji ili sa Sinudyneom iz Bologne.

Ćosiću je možda i najsličniji MVP momak (najkorisniji ‘78 i prvak ‘77) u NBA, bio Bill Walton. Jedini mu je ravan i visinom, čak i malo viši. Krešinih 18 sezona poluprofesionalne košarke su gotovo dvaput toliko, koliko je ozljedama skloni Walton uspio odigrati. Njih dvojica su se uostalom sreli i na velikom međunarodnom takmičenju - Krešo je kao najbolji igrač vodio Jugoslaviju do zlata u Ljubljani 1970. godine, dok je Walton (tek 17-godišnjak srednjoškolac) bio u sastavu američke repke, ali gotovo da nije dobio priliku. Što sam htio reći ovim poredbama? Samo to da smatram da Ćosić svojevremeno nije bio lošiji niti od jednog od ove petorice NBA legendi - ne želim reći da bi on pokupio ovih 5 MVP naslova da je otišao u NBA s 20 godina, kako to rade današnji igrači, već samo to da mislim da bi bio sposoban igrati na nivou ove petorice.

Pošto se često pitamo “šta bi bilo da je bilo...?”, pokušat ću dati svoju viziju evolucije košarkaške igre s drugačijim temeljima, pretpostavit ću da je do prvog odlaska ex-YU košarkaša u NBA došlo 30 godina ranije no u stvarnosti, znači 1959. umjesto 1989. - svijet je funkcionirao drugačije nakon 2. Svjetskog rata, na pozicije moći nisu se uspentrali pojedinci kao senator McCarthy, Tito je dobrica na poziciji Kviska, nema diktatora i hladnog rata, ljubav vlada svijetom, Juga i Amerika imaju sjajne odnose. Nema vojnog roka, niti dobne granice za odlazak u inozemstvo. Košarka na prostorima bivše države razvija se neočekivano brzo; prva medalja - srebro reprezentacije na EP, osvojena je 1953. godine, a prvo zlato je osvojeno 1959. na EP u Turskoj. Iste godine, Radivoj Korać, već tad najbolji košarkaš Jugoslavije i Evrope, sa samo 20 godina odlazi u NBA ligu, u redove St. Louis Hawksa.

Žućko će odmah zaigrati s uspjehom, a u ludoj sezoni ‘62, kad Chamberlain ostvari preko 50 koševa i 25 skokova u prosjeku, a Robertson triple-double kroz kompletnu sezonu, “Žućko” ubacuje 25 koševa i hvata 10 lopti prosječno. Igra na svojoj prvoj od četiri uzastopne All-Star utakmice, a 1965. godine je izglasan u drugu najbolju petorku NBA lige. Iste godine ubacuje 55 poena New Yorku, svoj NBA rekord. U ligi će se zadržati do ‘70, a od košarke se oprašta poslije zlatnog SP-a u Ljubljani. U Americi je dobio osobnog vozača, tako da nije vozio i sačuvao je život. Danas živi u Beogradu iznad Žućkovog ćoška. Korać je bio okidačem za još nekoliko YU košarkaša koji su aterirali u NBA u šezdesetima. Neki se nisu proslavili, a neki (Nemanja Đurić, Zvonko Petričević i Duci Simonović, koji bilježi prvi triple-double za igrače bivše SFRJ u svojoj debi sezoni ‘69) su postali standardnim članovima startnih petorki svojih timova.

Desetim po redu košarkašem, koji se otisnuo u NBA ligu s brdovitog Balkana, bio je 1969. godine Krešimir Ćosić, već sa 20 godina najbolji evropski centar. Postat će najboljim evropskim košarkašem sedamdesetih i prvim igračem bivše Jugogoslavije koji je ponio MVP naslov u NBA, 1975. godine. Trostruki osvajač NBA prstena, Ćosić je predvodnikom dotad najtalentiranije generacije ex-YU košarkaša. Fantastične karijere prave Dalipagić, Delibašić, Kićanović... Uspješno igraju Jerkov, Radovanović, Vilfan, Varajić...1979. godine, rekordnih 13 Jugo košarkaša nastupa u NBA, petorica igraju All-Star susret te sezone, a Radivoj Korać postaje prvim južnoslovenskim igračem u Kući slavnih u Springfieldu. Aca Nikolić postaje prvim ex-YU trenerom na klupi neke NBA ekipe 1981. godine kad preuzme momčad Denver Nuggetsa.

1983. godine, u NBA stiže tek 18-godišnji Dražen Petrović koji potpisuje za Portland. Već u prvoj sezoni ostvaruje gotovo 25 koševa i 5 asista na putu do nagrade za najboljeg rookie igrača godine. 1986. godine, Petrović je MVP i prvi strelac NBA s 31.4 koša po tekmi prosječno. Trailblazersi dolaze do NBA finala, gdje ih u sedmoj, dvostruko produženoj utakmici, sa 111-110,savladaju Boston Celticsi, usprkos Petrovićevih 40 koševa. U NBA ligi se nalazi 25 košarkaša bivše države, a desetorica od njih su već nastupali na All-Star susretima. Od iste godine, više se ne održava tradicionalni susret Istoka i Zapada, već se utakmica igraju između američkih i igrača iz ostatka svijeta. Iste godine, Toni Kukoč sa 17 godina i 9 mjeseci starosti, postaje prvim maloljetnikom s prostora bivše države koji je izabran na draftu. Također je prvim novajlijom iz bivše Juge koji je pokorio granicu od milion dolara u debitantskoj sezoni.

1992. godine, 35 košarkaša s područja biše države nastupa u NBA, a finalni susret Olimpijade u Barceloni, između američke selekcije i repke SFRJ je vrhuncem košarkaške poezije. Jugoslavija slavi sa 117-116, nakon što Petrović pogodi dva slobodna bacanja po isteku vremena, nanoseći profićima prvi poraz u povijesti. Situacija se ponavlja i na Svjetskom Kupu, održanom u Beogradu 1994. i dvije godine kasnije na Olimpijskim igrama u Atlanti. Dejan Bodiroga postaje prvi ex-YU igrač s dva MVP naslova u NBA (2000 i 2002), vodeći Sacramento Kingse do 3 uzastopna naslova uz, naravno, Divca i Stojakovića. Peja će MVP naslov ponijeti u sezoni ‘04.

2015. godine u NBA nastupa 101 igrač (popularno stojadin - najprodavaniji auto u USA te godine) koji vuče svoje korijene iz još uvijek egzistirajuće (pazi čuda) SFRJ. Miloš Teodosić osvaja svoj treći uzastopni MVP naslov dok vodi na listi asistenata zadnjih 5 sezona. Njegovi L.A. Clippersi uspješno brane svoj naslov iz prošle godine, slaveći nakon 7 tekmi s Chicago Bullsima, a Teo postaje prvi ex-YU igrač s dva uzastopna naslova MVP NBA finala. U prvoj NBA petorci je i Nikola Vučević, dok su Goran Dragić i Nikola Mirotić u drugoj.

bog te maza, dobraaa ova sensimilla...

[Vincent Vega]

Piši, čoveče, piši! Ne zaustavljaj se.