- Uto Avg 26, 2025 11:56 am
#285055
Tek sad vidim ovaj post od druga sa Karaburme...
Pa brate sličan neki osećaj i kod mene i kod mnogo mojih vršnjaka, pritom parova sa ili bez dece sa akademskim zvanjima i 5 godina iskustva rada u struci bez političke protekcije i povlačenja veza, dakle generacija od 30 godina. Sve više nas pominje da bi selidba bila opcija ako se nešto ne promeni, sve više nas je kojima je muka ovoga, mi smo ti koje je ovo kroz istoriju najmanje zakačilo jer smo bili mali 1999. i 2000. ili nismo imali pravo glasa 2012. Nas teslače sa svih strana, osećamo i osećali smo kako ti treba veza za posao u državnom apratu, kako ti treba veza za porođaj, kako ti treba veza za snimanje jebenih kukova kod bebe, kako ti treba veza da upišeš dete u vrtić, kako ti treba veza za lekara da li za tebe ili tvog bližnjeg, kako ti treba veza za upis u željenu školu, fakultet, kao ti treba veza za rešavanje predmeta u katastru, kako ti treba veza za jebeno sve u životu pa i da organizuješ jebenu sahranu... Svi smo za promene, svi smo na početku svojih familijarnih života, na delom razvijenoj profesionalnoj ulozi, ali na ozbiljnoj raskrsnici, pokušavali smo i mi sa nekim aktivnostima prethodnih 10 godina, ali ova deca su nam ulila novu nadu. Oni su drugačiji, danas većina nas je tu da stane uz njih, da podrži, bio sam sa suprugom i detetom od godinu dana na prostestnoj šetnji 15.03. bili smo na više lokalnih protesta svi zajedno, organizovali smo na polsu neradne dane kada je bilo poziva na štrajk i obustavu rada. Međutim, jbg iskreno govoreći, postoji taj strah da se ide na ove "obračune" jer imaš šta da izgubiš, ima ko da te čeka kod kuće...
S druge strane, apsoluno, svako od nas ima svojim radom dostignut neki nivo na kojem ne utiče na tebe direktno ni poskupljenje goriva, ni to što je namešten tender, ni mnogo drugih stvari, ali ipak te umori sve to i kumulativno utiče. Shvatiš da ništa nisi mogao i nisi uradio da promeniš za svoju državu i onda ti bude loše, kao što kaže Karabu. Kolko god para imao i kolko god te ne pogađalo nije to to...
Za vikend prošetasmo Adom, neviđeni broj doseljenika, da li je bila neka mainfestacija za njih šta je, ali nije ti prijatno više po svom gradu da šetaš, ne osećaš se bezbedno... Turci, Rusi, Ukrajinici, Pakistanci, Iranci, Kinezi, nema koga nema više, ono što je bilo pre karakteristično za područje oko autobuske i železničke stanice u BG i ekonomskog faksa sad je za ceo grad. Nemam ništa protiv tih ljudi, naprotiv, ali nekako gubimo bitku, menjaju nas sa drugim boljim i poslušnijim narodom u sopstvenoj državi. To nije sporno, ako bi bilo kao u Austriji, gde se zna da austijanci žive na severu u nekih par gradova i gde se zna da oni imaju platu koja je reda veličine 10.000, da oni rade samo stručne poslove, da su oni privilegovani, a da ti kao doseljenik možeš da živiš i radiš za maximum 5.000 i da dobiješ neverovatne mogućnosti i prava koja nigde drugo ne bi mogao da dobiješ i onda su svi srećni. Zato su Švajcarska, Nemačka, Austrija pune blakanaca, turaka i ostalih doseljenika, ali ti doseljenici ne žive u čisto austrijskom mestu ili ih ima vrlo malo, već žive u metropoli Beču. A kod nas je druga priča, ti živiš i i radiš za 1.000 a ovaj doseljenik će da dođe i da radi taj posao za 400 i imaće veća prava od tebe, e to kada shvatiš postane jebeno...
Ja i dalje imam pozitivan stav i verujem u promenu za razliku od starijeg kolege sa Karaburme, ali dosta toga delimo, verujem da je slična situacija sa ostalima.
Pa brate sličan neki osećaj i kod mene i kod mnogo mojih vršnjaka, pritom parova sa ili bez dece sa akademskim zvanjima i 5 godina iskustva rada u struci bez političke protekcije i povlačenja veza, dakle generacija od 30 godina. Sve više nas pominje da bi selidba bila opcija ako se nešto ne promeni, sve više nas je kojima je muka ovoga, mi smo ti koje je ovo kroz istoriju najmanje zakačilo jer smo bili mali 1999. i 2000. ili nismo imali pravo glasa 2012. Nas teslače sa svih strana, osećamo i osećali smo kako ti treba veza za posao u državnom apratu, kako ti treba veza za porođaj, kako ti treba veza za snimanje jebenih kukova kod bebe, kako ti treba veza da upišeš dete u vrtić, kako ti treba veza za lekara da li za tebe ili tvog bližnjeg, kako ti treba veza za upis u željenu školu, fakultet, kao ti treba veza za rešavanje predmeta u katastru, kako ti treba veza za jebeno sve u životu pa i da organizuješ jebenu sahranu... Svi smo za promene, svi smo na početku svojih familijarnih života, na delom razvijenoj profesionalnoj ulozi, ali na ozbiljnoj raskrsnici, pokušavali smo i mi sa nekim aktivnostima prethodnih 10 godina, ali ova deca su nam ulila novu nadu. Oni su drugačiji, danas većina nas je tu da stane uz njih, da podrži, bio sam sa suprugom i detetom od godinu dana na prostestnoj šetnji 15.03. bili smo na više lokalnih protesta svi zajedno, organizovali smo na polsu neradne dane kada je bilo poziva na štrajk i obustavu rada. Međutim, jbg iskreno govoreći, postoji taj strah da se ide na ove "obračune" jer imaš šta da izgubiš, ima ko da te čeka kod kuće...
S druge strane, apsoluno, svako od nas ima svojim radom dostignut neki nivo na kojem ne utiče na tebe direktno ni poskupljenje goriva, ni to što je namešten tender, ni mnogo drugih stvari, ali ipak te umori sve to i kumulativno utiče. Shvatiš da ništa nisi mogao i nisi uradio da promeniš za svoju državu i onda ti bude loše, kao što kaže Karabu. Kolko god para imao i kolko god te ne pogađalo nije to to...
Za vikend prošetasmo Adom, neviđeni broj doseljenika, da li je bila neka mainfestacija za njih šta je, ali nije ti prijatno više po svom gradu da šetaš, ne osećaš se bezbedno... Turci, Rusi, Ukrajinici, Pakistanci, Iranci, Kinezi, nema koga nema više, ono što je bilo pre karakteristično za područje oko autobuske i železničke stanice u BG i ekonomskog faksa sad je za ceo grad. Nemam ništa protiv tih ljudi, naprotiv, ali nekako gubimo bitku, menjaju nas sa drugim boljim i poslušnijim narodom u sopstvenoj državi. To nije sporno, ako bi bilo kao u Austriji, gde se zna da austijanci žive na severu u nekih par gradova i gde se zna da oni imaju platu koja je reda veličine 10.000, da oni rade samo stručne poslove, da su oni privilegovani, a da ti kao doseljenik možeš da živiš i radiš za maximum 5.000 i da dobiješ neverovatne mogućnosti i prava koja nigde drugo ne bi mogao da dobiješ i onda su svi srećni. Zato su Švajcarska, Nemačka, Austrija pune blakanaca, turaka i ostalih doseljenika, ali ti doseljenici ne žive u čisto austrijskom mestu ili ih ima vrlo malo, već žive u metropoli Beču. A kod nas je druga priča, ti živiš i i radiš za 1.000 a ovaj doseljenik će da dođe i da radi taj posao za 400 i imaće veća prava od tebe, e to kada shvatiš postane jebeno...
Ja i dalje imam pozitivan stav i verujem u promenu za razliku od starijeg kolege sa Karaburme, ali dosta toga delimo, verujem da je slična situacija sa ostalima.


