[souly]

niko da mi malo iskritikuje ISO, DIN i JUS...

na listu stavih 11 legendi od kojih je svaki mogao biti najvećim yu igračem... svakome je nešto nedostajalo za to, svaki od njih imao je neki minus koji ga je limitirao... volim da pričam o nedostacima više nego o pozitivi jer ova je očita dok svaki mitoman (a ima ih u nas) voli da naglasi prednosti i malo ih podeblja...

kako sam na 11. mjesto stavio Radivoja Koraća - kralja svih superstrelaca u Jugi, moram da kažem i zašto...

Korać - NAJLEGENDARNIJI ex-yu igrač
7 titula najboljeg strelca yu prvenstva i rekordnih 33.8 ppg su bez diskusije... šta je Žućku falilo da bude najveći yu košarkaš? nije ga prerana smrt omela u tome, ona je samo pomogla. nije to niti nedostatak zlata s reprezentacijom plavih (5x srebro, 1 bronca), nije to čak niti nedostatak osvajanja Kupa Šampiona jer Korać je čak triput vodio OKK Beograd do polufinala u tom takmičenju, a '64 su za pola koša ostali kratki... Korać je '65 ostvario prosječno 55 (???) koševa u Kupu Šampiona, ali ni to nije bilo dovoljno...
osnovni razlog zašto je Žućko 11. na mojoj listi je činjenica da nikad nije bio na tom suludom nivou kad se igralo protiv najtežih - USA i SSSR-a. u susretima protiv njih izgledao je kao ovca u stroju za šišanje - njegov prosjek u repki koji je preko 20 poena po susretu, na velikim takmičenjima protiv SSSR-a iznosi malo manje od 10 (?), a najviše im je zabio 14, dok su ga Amerikanci (Spencer Haywood čitaj) '68 u finalu Olimpijade u Meksiku onemogućili da ubaci ijedan koš iz igre... da je Korać samo jednom pogodio ja bih ga stavio na 10. mjesto, ispred Dina, ali takva sudba je kleta... protiv USA i SSSR-a mnogo su bolje igrali veličanstveni Ivo Daneu, čak i Nemanja Đurić ili Pino Giergia (Đerđa)...

a 10. je Dino Rađa - NAJRAZORNIJI ex-yu košarkaš
uvijek će biti rasprave Dino ili Vlade iako neke dvojbe i nema - Divac je bio kompletan centar koji je čitao i mislio igru i, premda golem baksuz, bio je stupom svake momčadi u kojoj je igrao, Dino je bio razorniji u ataku na koš, ali ipak je bio samo perfektnom dopunom... Rađa je s Kukočem tvorio jedan od najboljih dueta yu košarice (rekao bih da su boljima bili samo Ćosić-Đerđa i Kićanović-Dalipagić), a naročito je dobro izgledao kad je s Tonijem i Divcem bio na parketu... za razliku od Divca, Rađa je na klupskom planu osvojio sve - Jugoplastika je ipak bila najveći tim Juge svih vremena...
netko će reći da je statistički najboljim košarkašem bivše države u NBA - 16.7 poena i 8.4 skoka prosječno su sjajni, ali pogledajte postotak uspješnosti Bostona tih godina... samo jednom ih je Dino (koji je bolje funkcionirao kao četvorka) dovukao do playoffa, a za razliku od Vlade (3x), Dino nikad nije ostvario double-double učinak kroz sezonu... i Rađi je raspad Juge naštetio - sa repkom (i Kukočem, Vladom, Bodirogom, Đorđevićem...) je mogao skupiti još više zlatnog ordenja... šta je Rađi nedostajalo da bi bio najvećim yu igračem ikad? dosta toga... jednostavno nije bio umjetnik kao Ćosić i Kukoč, nije bio tzv. franchise player koji će, kad ga ne ide, razigrati druge... mislim da je Dino (inače fakin ljudina u svakom pogledu) izvukao maximum iz svoje karijere...

9. Ivo Daneu - NAJDOSLJEDNIJI yu igrač
stariji poznavaoci košarke, gotovo svi do jednog, reći će da je veliki Ivo u Top 5 ex-yu igrača... veliki znalac yu košarice, doajen novinarstva, g. Jovan Kosijer ga svrstava odmah iza Ćosića i Kukoča ... za ove mlađe na forumima - i pored toga što je Daneu bio potpuno slijep na jedno oko cijelu svoju karijeru, i pored toga što je imao redovan posao od 7-15 kroz cijelu karijeru (teško se živjelo od košarice u to vrime), Ivo Daneu je u periodu 1957-1970 vukao ljubljansku Olimpiju do neverovatnih 6 naslova u domaćem prvenstvu (u konkurenciji strašnih OKK Beograda, Zadra i Zvezde)... u repki je uvijek bio najboljim igračem... MVP je Svjetskog Prvenstva 1967. u Montevideu đe je tako igra protiv sviju da su ljudi koji su ga čuvali padali na dupe, čak i Ameri i Rusi...nakon što je 1962. na nogometnom stadionu u Ljubljani Realu iz Madrida sprašio 45 koševa, uz 16 asistencija(?), 12 skokova(?) i 5 osvojenih lopti u polufinalu Kupa Šampiona, Real odlučio da ga kupi, ali iz Juge se u to vrijeme nije moglo prije 30. godine (kasnije 28.)...dvaput je Olimpiju odvukao do polufinala Kupa Šampiona i dvaput su za koš ostali kratki protiv Reala... izdržao je veliki, dosljedni Ivo do legendarnog SP-a u Ljubljani đe je Juga osvojila svoje prvo košarkaško zlato... mogao bih danima da pišem o Danevu jer imam izvještaje sa stotinom genijalnih tekmi... jednom je teško iščašio desno rame, pa je ostatak tekme igrao samo sa sporednom lijevom rukom i tako je završio sa 42 poena... Ivo je bio najdosljedniji yu košarkaš, nikad superstar, uvik heroj u ta adolescentska vremena yu košarke... šta je njemu nedostajalo da bi bio najvećim yu igračem ikad?
1.internet 2. mogućnosti za profesionalni razvoj 3. prelazak u Real s kojim bi osvojio jedno 5 naslova u Euroligi... čak mu toliko nije nedostajalo ni to oko... uvijek kad pišem o Danevu, molim ga za oprost za ovo nisko 9. mjesto, molim ga da shvati da sam samo nemušto piskaralo i da pokušavam da objasnim mlađem svetu veličinu koja strši kao Triglav...

[souly]

8. Vlade Divac - NAJBOLJI ex yu košarkaš
tek na osmom mjestu ove liste najvećih, Vlade je samo najbolji...i pored toga što trening nije bio mu omiljena aktivnost, i pored toga što je mlitava mrcina koja je poduvala i popila više no cijela njegova generacija... on se oslanjao na talent koji je bio neusporediv... možda i zato nije osvojio Kup Prvaka i NBA naslov...u Partizanu revolucionaran (sezona '89 je nenormalna sve do finala s Jugoplastikom), u repki neponovljiv - 10 takmičenja - 10 medalja - 5 zlata... da nije bilo sankcija i lockouta, prestigao bi Ćosića kao najtrofejniji yu košarkaš... zašto san reka najbolji? NBA statistički kralj za sve ex-yu igrače... bez pogovora, kakvi crni Stojakovići, Rađe i Draženi... prvi evropski igrač koji je ostvario double-double prosjek u sezoni (1994.)... pri kraju karijere transformirao je Sacramento u pobjednike i NBA liga (Stern i sudije) uzeli su mu zaslužen naslov 2002. godine kad je izludio najboljeg igrača lige - Shaqa - u finalu zapada...nikad niko iz Juge nije tako igrao protiv najboljih... Divac je u NBA gotovo uvijek vodio svoje momčadi do playoffa (14x u 16 sezona) i tu padao...protiv Amera 2002. u Indianapolisu odigrao najbolje poluvreme u istoriji yu reprezentacije... ostvario je 8 triple-double učinaka u karijeri (Kukoč 4), nekih 360 double-doubleova, dok ih ostali ex-yu poletarci u NBA sanjaju... prvi je od ex-yu igrača igrao All-Star tekmu, a da je bio Amer (on je bija samo najcrnji belac) igrao bi ih 5-6...drži i rekord NBA finala (13-13 slobodna bacanja 1991. - u tom finalu protiv Bullsa ostvario 18.2 koša, 8.8 skokova, 2.4 blokade - 5 banana opalio bogu košarke lično, Michaelu Jordanu) kad se umirovio 2005. godine, samo su još Kareem Abdul-Jabbar i Hakeem Olajuwon ostvarili više od 13000 poena, 9000 skokova, 3000 asistencija, 1600 blokada i 1200 ukradenih lopti u regularnoj sezoni NBA lige... nije loše društvo...
ako je Rađi falilo puno da bude najveći yu košarkaš, Divcu je nedostajalo jako malo... koliko točno? ma eto samo da je onog glupavog, prepotentnog, rasistički nastrojenog Shaqa nabio nogom u dupe u tom finalu zapada '02 i onda sa Kingsima u finalu pomeo New Yersey Netse, usput osvajajući naslov MVP NBA finala sa 15 koševa, 10 skokova i 5 asista prosječno... ili je ovo jako puno...
jebiga Vlade, nisi ih uspija prejebat kao igrač, možda sad ko biznismen budeš bolje sreće pa da imadeš Shaqa za potrčka da ti nabavlja belo i žuto po Hollywoodu...

[Vincent Vega]

Ho-ćemo još, ho-ćemo još...

Udri, čoveče, ovo je fenomenalno.

[souly]

7. Dejan Bodiroga - NAJHLADNOKRAVNIJI yu košarkaš
evo došao je red i na Body Bonda, a kako je James Bond njegov bliski rođak, a Dražen Petrović nešto dalji, vreme je da uvedem novi pojam - 007... ustvari vidjeli ste ga drugovi već kod usporedbe Dražena i Kićanovića... ne pretjerano brz ili skočan, Dejan je raspolagao fundamentalnim talentom koji mu je pomogao osvojiti sve što se dalo u Evropi... heroj novokomponovane reprezentacije SRJ, solidan all-round igrač i čovjek usavršene finte promjene smjera koju su izvodili Kićo i legendarni Danko Cvjetičanin, Bodiroga je bio prvi i jedini igrač na planeti koji je svoju repku vodio do uzastopnih naslova svjetskih prvaka, a to nije uspjelo ni Ćosiću... i to sa znatno okrnjenim sastavom... i još u vrijeme kad su NBA igrači igrali protiv ostatka sveta...rekoh gore, najhladnokrvniji, Bodiroga je prvi čovjek kojem bih dao loptu u gustoj završnici susreta (u tom departmentu je čak ispred jednog Đorđevića ili Kićanovića) - najveći 007 mag ex-yu košarice... 9 mitskih uzastopnih poena u završnici finala SP-a u Indianapolisu i tri titule klupskog prvaka Evrope... čak je i Barcelonu, kroničnog luzera Kupa Šampiona, pretvorio u pobjednike Eurolige... kad sam gleda Bodirogu, najmanje sam se nerviro - jest da su mu brojne zadnje lopte plesale po obruču, ali mahom sve su ušle i znao sam da će da uđu... a u startu karijere to nije dobro izgledalo š njime... sezona suspenzije u Zadru, još jedna izgubljena zbog rata i prelaza u Italiju... tri velika takmičenja je popušio zbog sankcija, a onda još izgubio 3 finala Kupa Koraća... i pored svega tog, on postaje (za mnoge) najboljim srpskim igračem u istoriji...
šta ga je spriječilo da bude najveći ex-yu igrač? iako draftan još 1994. od strane Sacramento Kingsa, nikad nije odleprša u NBA, što je za igrača novije generacije minus u mojim očima (Ćosićevoj generaciji to nisam uzeo za zlo jer je prosto bilo takvo vrime)... da jest, i da je i tamo osvojio koji naslov, bio bi pri vrhu sa Ćosićem i Kukočem... nikad nije službeno proglašen za najboljeg igrača Evrope, što opet nije neki poseban minus jer je u glasanju fanova bio najbolji evropski igrač prve decenije 21. vijeka... bilo mu je lakše osvajati Euroligu no staroj generaciji jer je sa 18 već mogao iz države, nije morao služiti JNA, igrao za brojne jake evropske gigante... oproštaj sa reprezentacijom Srbije (i Crne Gore) završio je fijaskom na domaćem terenu... previše negative (ali i interneta i you tubea) za bolji plasman...

6. Dražen Petrović - NAJPOPULARNIJI ex-yu igrač
bez obzira što ja nakalemio u sljedećih par redaka i u prošloj, ali i budućoj knjizi, Dražen će ostati najpopularniji košarkaš bivše države i za 99% svetskog puka i najbolji... konglomerat Ayrtona Senne i Davida Beckhama po globalnoj percepciji, Dražen je ipak posjedovao neke stvari koje u ex-yu košarici nitko nije imao... nitko više od Dražena nije htio biti najbolji, nitko nije imao takvu ambiciju kao on, nitko košarici nije pristupao tako ozbiljno kao on i nitko nije imao seriju takvih predstava u Euro-kupovima kao on (barem streljački ne)... svi znamo za njegove radne navike za koje vele da su neusporedive, ali iz pouzdanih izvora znam da su i drugi velikani ove liste trenirali nenormalno...
možda je tome bilo tako i zbog relativnog manjka talenta kojeg je imao u odnosu na ovo društvo...
šta je Petroviću nedostajalo da bi bio najbolji yu košarkaš? kolega Pink Panther je dobro opisao njegove čudne navike u važnim susretima velikih takmičenja, tako da neću da ponavljam... njegova igra nikad nije bila tako tečna i prirodna kao što je to slučaj sa bajama koji su ispred njega na ovoj listi... bio je stroj i veliki šuter, ali to ipak nije izgledalo tako lako i prirodno kao kod Delibašića ili Kićanovića... jednostavno, nije posjedovao pobjednički mentalitet kao neki drugi veliki igrači... tek jedan (ma može i dva iako san na strani Bosne, a žena mi je iz Šibenika) naslov u prvenstvu je žešći, žalosni, neviđeni podbačaj sa superekipom kakva je bila Cibona... nije činio suigrače boljima, već gorima (s tim se ne bi složio recimo Franjo Arapović - i u pravu je čovek, njega Dražen sigurno nije učinio gorim jer je to skoro nemoguće) i premda to niko ne želi javno da kaže (meni su rekli uz pivce i ležernu duvkicu, uz napomenu - ako me citiraš, reći ću da si bolestan i lud) brojni bivši suigrači ga nisu podnosili... također (pouzdano) je mrzio Kukoča iz dna duše - pitam se zašto...

[souly]

5. Dražen Dalipagić - NAJATRAKTIVNIJI yu košarkaš
moga sam da napišem i najtrajniji jer je isporučivao do 40. godine i još bio sposoban zakucati... Dalipagić je bio čudo, mix atletike i talenta kakav se ne viđa...iako je počeo s košarkom sa 18 godina, samo 2 godine kasnije je u Partizanu, a u repki ubrzo nakon toga... visoko je na ovoj listi zato što - prvi je ex-yu igrač koji je mogao zakucati sa linije slobodnih bacanja (izveo je to par puta i na utakmicama u periodu 1973-78), čak 10 sezona u karijeri imao je prosek preko 30 poena (niko to sa ovih prostora neće ponoviti), jedini je igrač koji je u prvenstvu Italije mogao poraziti Oscara kao strelac i to više puta (1988. godine, u 37. godini, ostvaruje prosjek od gotovo 37 poena po utakmici i postavlja rekord koji nikad neće biti oboren - 1417 koševa u sezoni prvenstva Italije), najviše koševa za Partizan u istoriji, najviše koševa za repku Jugoslavije u povijesti... 12 velikih medalja sa SFRJ (samo Ćosić ima više iako se Dalipagić oprostio od repke 1986. u susretu za broncu protiv Brazila đe je sa 30 koševa bio najefikasniji igrač tekme - Oscar 27, Dražen 23)... mogao je uzeti još 2-3 medalje s repkom da mu se dalo...triput proglašen najboljim u Evropi u periodu 1977-1980 iako je bio tek druga violina Partizana... da je tad postojalo pravilo šuta za tri poena i da nije igrao pored Kićanovića (obojica trpali dobrano preko 30, nezabilježeno u Euro košarci - u sezoni '78 stavili zajedno prosječno 68 koševa u prvenstvu, a na jednoj tekmi 95), Praja bi ostvarivao 50 koševa po susretu koliko god to izgledalo nerealno... da je otišao u NBA i tamo bi bio najbolji strelac druge polovine sedamdesetih... 1987. strpao 70 na jednoj tekmi (po meni superiorno Draženovih 112 kadetima Olimpije), 23 puta u karijeri 50 i više...ako ga usporedim sa Draženom (pošto su bili slični) u periodu od 1984 do 1989 (kad je Dražen na apsolutnom vrhuncu, a Dalipagić 10 godina od svog vrhunca) - Petrović u tom periodu ostvaruje 34.2 ppg, a Praja 34.6... mnogi ex-NBA superstarovi koji su igrali protiv njega u Italiji navode ga kao najboljeg šutera ikad (pitajte Kobe Bryanta uostalom)... u osamdesetima je transformirao svoju igru od nemilosrdnog skakača/zakucavača do neverovatnog šutera trojki... u četrdesetoj godini dok je igra za Crvenu Zvezdu uvalija 58 na jednoj tekmi...
šta je Dalipagiću nedostajalo da bude najveći ex-yu košarkaš? svakako liderske osobine i tajne timske igre koje su imali Ćosić, Slavnić ili Kićanović... iako je pokupio MVP naslove na svim važnim takmičenjima, odigrao nenormalno SP 1978. i Olimpijske igre 1980. (ta generacija ipak je bila bolja i uspješnija od one sljedeće, bogatije i razvikanije jer je porazila SSSR 11 puta zaredom, a sledeća to nije uspjela uopšte osim '90 kad je SSSR igrao bez Litvanaca i Latvijaca), bio je samo savršenim komplementom... bio je sličan Draženu po mentalitetu i premda je izgledao veličanstveno i u porazima kad je znao staviti svojih 50 ili više koševa, nije činio suigrače boljima... nominalno 2 titule u domaćem prvenstvu, iako u stvarnosti samo jedna (bio u JNA '79)... volim Praju, ne mogu da kažem da je bio choker i mislim da je iz svoje karijere izvukao gotovo maximum...ljudi danas uspoređuju Bojana Bogdanovića s Dalipagićem (obojica iz Mostara) - to vam je otprilike kao da uspoređujete Renault 4 i Ferrari F40 - jedino zajedničko im je to da su prevozna sredstva...

[souly]

4. Mirza Delibašić - NAJŠARMANTNIJI ex-yu košarkaš

Kinđe je visoko na ovoj listi... hej, ispred Vlade, Bodiroge, Petrovića i Dalipagića... osim što je bio najšarmantniji, Mirza je bija i najelegantniji yu igrač...roling-dribling njegove elegancije niko ne može da ponovi do kraja svemira...
njega je boljela patka za brojke... obožavali su ga svi odreda, i saigrači i protivnici i nemušta balkanska raja kojoj u blesavosti nema kraja... nikad nije nikog udario... nikad se nije iznervirao... ko zna koliko je tekmi odigrao pijan ili mamuran i svejedno je izgledao kao Mironova skulptura u naponu lakoće... iako nije osvojio priznanja kao ovi prethodno navedeni, Mirza je u mnogočemu bio ispred... košarica je sporedna u njegovom slučaju, on je tu ulogu ponio slučajno ko da je odabrao da se bavi tenisom, grafičkim dizajnom ili jazzom... bio je veći umjetnik u Yu okvirima nego što je to bio John Coltrane na globalnoj razini improvizacije - artist na tankoj žici životnog trapeza u kojem je košarka samo igrala ulogu konačnog izraza... jebalo mu se za Muhameda i Krista (uostalom kršio je sva pravila morala zatucanih religija)... i u najzadrtijim sredinama (npr. ustašoidni Zadar) on je dobijao pljesak... iako odigrao je tek 8 vrhunskih sezona, za njega ne vrijede pravila koja primjenio sam na ostale... prvi je donio Bosni i yu košarici Kup Šampiona... prvi je ex-yu sportista koji je zaigrao za Real iz Madrida - bez ugovora, na riječ... Mirza me ponukao da se bavim jednom (neću da ispadnem životinja, ali...) posebnom vrstom pisanja o košarci, kritičko - umjetničkim vidom koji zasad niko nije ni pokušao (ne zato što ja sam genij, Mirza je to bija) jer ga priječe razne nacionalne, familijarne, dobne, mitomanske predrasude košarkaške malograđanštine... dok ovo pišem, stojim za šankom delimično pijan iako tek je prošlo 9 sati ujutro jer ne može o Mirzi drugačije... on me gleda odozgo i smije mi se u brk, a ja jecam...

ako želite nešto košarkaško o Mirzi - jebiga nisam priseban - bija je najveći izvođač penala u povijesti košarice (u Jugi je Radmilo Mišović No.2, a recimo choker poput Stojakovića No. 3), moga je svaku tekmu uvalit 50 (a nikad ih ni zabil v karijeri), al karao je dosta i previše u životu, a usput išlo je i Varaju i Radovanovića pa ih je filao loptama... ako želite, imate na YouTube 2 sata Mirzinih asistencija samo iz Reala... nađite, gledajte... kao klinac, nervira san se kad bi Kinđe bacio pas u aut, a danas gledam te tekme i vidim da su to tako genijalne lopte koje bi eventualno Lebron mogao da isprati zakucavanjem... zašto sam Mirzu onda stavio tek na mjesto 4.? nerealno je da bude 1 ili 2 jer to nije bio njegov cilj... zašto nije 3? ne zato što je uglavnom bio Kićanovićeva rezerva u repki, već zato što bi ga bolio kurac na koje mjesto ga je stavio kroničar umjetnosti poput mene (isto ko što bi Dadu Topića ili Točka bolio da ih stavim iza Bebeka i Bregovića, a u mojoj knjizi o Yu mjuzi po JUS-u neću, eto baš), a Kićanovića bi žešće zaboljelo da san ga uvrstio iza MIrze...

[SinisaBL]

Souly, drago mi je da se slažemo da je drazen petrovic choker.

ameri kažu skorer

legitimno je nakon određenog vremena preispitivati karijere nekih veličina, upoređivati ih sa drugim igračima i slično. u slučaju dražena, ono što je legenda i, da kažem, realno postignuto, sigurno je u raskoraku, ne velikom, ali jeste. međutim, on je i dalje, po meni, najveći igrač kojeg je evropa ikada imala.

evo kako ja to vidim: statistika je jako važna, ali ono što je ključno je kako te doživljava generacija koja je odrasla gledajući tvoje utakmice, i kako se to prenijelo na sledeće generacije i najvažnije: da li je mit o njemu stvoren u njegovom vremenu ili konstruisan kasnije. u drženovom slučaju to nije bilo neophodno. dražen je jedni igrač koji je izazivao čuđenje publike gdje god bi se pojavio i dan danas izaziva tu reakciju kod generacija koje ga gledaju na youtubeu. po tome se može porediti samo sa džordanom. ima kod bil simonsa u knjizi dio kad opisuje velikane koji su igrali u boston gardenu, i kaže da su jedino dr. džej i džordan po izlasku iz tunela izazivali trnce kod njega; igrači koji su izazivali "a sense of wonder", zapitanost ne u smislu kako ovo, već zašto ovo? oni nisu bili samo veliki igrači i hodajuće harizme, već nepoznanica koja je publici nudila nešto novo i drugačije. takav je bio dražen. takvo samopouzdanje niko nikada nije imao. i takvu logiku skorera niko nije imao. npr. koliko puta krene sam u kontru, stane i šutira tri poena i naravno pogodi, i slično. publika je dolazila da ga gleda upravo zbog tog čuda. e jedini takav u istoriji evropske košarke bio je dražen.

souly, dobrodošao na forum.

[Kum Žoržo]

Kakvi sjajni postovi, milina čitati. Hvala vam ljudi svima zajedno, a duševnom čoveku iskreno želim dobrodošlicu na forum!

[milica]

legitimno je nakon određenog vremena preispitivati karijere nekih veličina, upoređivati ih sa drugim igračima i slično. u slučaju dražena, ono što je legenda i, da kažem, realno postignuto, sigurno je u raskoraku, ne velikom, ali jeste. međutim, on je i dalje, po meni, najveći igrač kojeg je evropa ikada imala.

evo kako ja to vidim: statistika je jako važna, ali ono što je ključno je kako te doživljava generacija koja je odrasla gledajući tvoje utakmice, i kako se to prenijelo na sledeće generacije i najvažnije: da li je mit o njemu stvoren u njegovom vremenu ili konstruisan kasnije. u drženovom slučaju to nije bilo neophodno. dražen je jedni igrač koji je izazivao čuđenje publike gdje god bi se pojavio i dan danas izaziva tu reakciju kod generacija koje ga gledaju na youtubeu. po tome se može porediti samo sa džordanom. ima kod bil simonsa u knjizi dio kad opisuje velikane koji su igrali u boston gardenu, i kaže da su jedino dr. džej i džordan po izlasku iz tunela izazivali trnce kod njega; igrači koji su izazivali "a sense of wonder", zapitanost ne u smislu kako ovo, već zašto ovo? oni nisu bili samo veliki igrači i hodajuće harizme, već nepoznanica koja je publici nudila nešto novo i drugačije.

Po ovom kriterijumu svi umemo da nabrojimo velike, ali ja zaista ne umem da ih uporedim.
Jer, kako se to premeravaju umetnici?

Kako da odvojim Dražena, heroja iz detinjstva, od osećaja zadivljenosti Bodiroginom fintom i svim odlučenim utakmicama, ili od ushićenja posle Đorđevićevih trojki u poslednjim sekundama? Ove trojke u košarkaškom smislu nisu ponudile nešto dotad neviđeno, i objektivno nisu bile ni prvo ni poslednje slično čudo, ali meni su drage i velike kao kuća. Pogotovu ona protiv Hrvata koju nisam videla u direktnom prenosu. Uverena u neizbežan poraz iskljucila sam tv, besna jer se i na reprezentaciju preneo tadašnji klupski sindrom gubljenja od objektivno lošijih hrvatskih ekipa, i tek na osnovu urlika iz komšiluka shvatila da se zaista desilo čudo. S osećajem krivice, jer sam sumnjala u Đorđevićevu magiju...
Danas stvarno ne znam da li mi je draži Zagreb '89, Atina '95 ili Indianapolis '02, a trnce ne umem da merim...



I uopšte, klasifikacije i liste, čemu?
Zašto je neophodno da najbolji svih vremena bude samo jedan?
Nije li mnogo zanimljivije zavaliti se i uživati u majstorijama novih i snimcima starih majstora, svih zajedno?
Čini mi se da u toj potrebi za određivanjem jednog i jedinog ima nešto iskonsko i tribalno, da tražimo alfa-mužjaka kome ćemo se pokloniti i pritom delimično uniziti sve ostale. Pri takvim listama odmah vidim parodiju, Dražena (ili koga god) vinutog u nebo poput Konor Meklauda iz Gorštaka, obasjanog svetlošću sa mačem u ruci
Elem, taj jedan i jedini nikako ne može biti bezgrešan i savršen, nije to bio čak ni Džordan (u prve tri sezone samo skorer gubitničnog tima ). Čini mi se da velikim igračima iz doba naše mladosti lakše opraštamo mane, dok novijima sve vidimo... Mada, tu oni još i dobro prolaze, one starije iz prethodnih generacija čiji snimci ne postoje najčešće potpuno ignorišemo...

Elem, nisam sigurna da Draženov mit opstaje zato što smo umeli da ga prenesemo sledećim generacijama. Postoje snimci njegovih utakmica, ljudi mogu da vide kako je šutirao, igrao, i mit postaje dovoljno potkrepljen da postaje realnost koja se sledećim generacijama prenosi sama od sebe... Zvezde crno belih isečaka nemaju tu mogućnost...



Ovo naravno ne znači da su bilo koje liste bespredmetne.
U istoj epohi bih uvek više verovala statistici nego poređenju umetničkog dojma, i te liste imaju smisla. Pogotovu danas.
Ranije je delovalo nemoguće procenjivati pojedinačni učinak u timskoj igri, ali je ostvaren ogroman napredak zahvaljujuci genijalcima poput Belotija, Olivera, Holindžera i ostalih. Danas umemo da poredimo ekipe koje igraju u različitom ritmu, na različit broj poena, skaliranjem po broju poseda. Umemo da doteramo +/- tako da se posebno procenjuje svaka kombinacija od 10 igrača na terenu pred svakom publikom, pa skalira na 100 poseda...
PER umesto indeksa ne samo da uzima u obzir minute i broj poseda, već omogućuje i da skaliramo procente iz igre u ekipama sa dobrim protokom lopte i/ili genijalnim plejem (jer je pojedinačno lakše biti efikasniji pri otvorenom šutu), pa sve to da skaliramo na prosek lige i normalizujemo na 15. Ovo poslednje znači mogućnost poređenja različitih sezona. Naravno pod istim uslovima, što podrazumeva ista pravila i konačno – istu epohu.

Ne umemo nijedan parametar da skaliramo tako da zamislimo Ćosićevu igru i statistiku da je u njegovo vreme postojala linija za tri ili napad od 24s...


A kad već ne umem da odredim ni jednog našeg najboljeg, tek mi priče o najboljim Evropljanima deluju nadrealno... Recimo u pričama o “najboljem evropskom beku” verovatno treba uzeti u obzir i Sergej Belova. O čoveku ne znam apsolutno ništa, ali sigurno postoji razlog zbog koga su nam trebale tolike godine da dobijemo Sovjete, i zbog čega je baš on prvi neamerikanac u Kući slavnih, pre svih naših idola. Od Evropljana jedino sam njega viđala na nekim listama najboljih koji nikada nisu igrali u NBA, uz Len Biasa i Earl Menigota...




Na kraju, u ime starih i zaboravljenih crno-belih idola, zaista bih volela da čujem neku od tih anegdota o Ivi Daneu.
Kupila sam knjigu, sad možda imam pravo na muzičku želju

[Mutinjo]

Da se i ja upisem na temu, i da kazem, da za zutokljunca poput mene, ovo predstavlja pravo blago. Vecinu ovih igraca nisam imao priliku da gledam, tako da mi ovakvi postovi dosta znace.

Samo napred momci, nemojte sad da stajete