- Čet Maj 28, 2015 12:13 pm
#170860
as ti gospe, pa ća san ja, neki servis za želje, čestitke i pozdrave... hahahaha...
Mihovil NAKIĆ
Mihovil Nakić - Vojnović je posebnim
poglavljem košarke bivše SFRJ.
Nikad zvijezdom u društvu trofejnih
reprezentativnih drugova, Nakićeva
stabilna petnaestogodišnja karijera je
obrazac napretka i uspjeha, pouzdanosti u
najkritičnijim momentima raznih finala, u
kojima je naročito blistao. Mihovil počinje
s košarkom u Industromontaži, s kojom
je odigrao dvije prvoligaške sezone. Već
je tamo izrastao u igrača koji je sposoban
za 20 koševa i desetak skokova u domaćoj
ligi. Osvajačem je juniorskog zlata na
prvenstvu Evrope 1974. godine. Koncem
sedamdesetih, Mirko Novosel ga dovodi
u drugi zagrebački klub, Cibonu, kao dio
velikog projekta, koji će zgromiti Evropu
sredinom sljedeće dekade. U Ciboni su
već Knego i Gospodnetić pod košem, Aco
Petrović i Damir Pavličević na bekovima,
Ušić i Despot na krilu. Taj sastav Cibone
je uzeo naslov u domaćem Kupu i igrao
finale Kupa Radivoja Koraća 1980. godine.
Nakić istodobno postaje standardnim
reprezentativcem i osvaja broncu na EP u
Italiji 1979. godine, te još i Olimpijsko zlato
u Moskvi sljedeće godine. Iako nije igrao
previše niti na jednom od ovih takmičenja,
ove dvije medalje ostaju najvećim dosegom
reprezentativne karijere.
Cibona je pred sezonu 1980-81 postala
jednim od najboljih evropskih klubova,
uglavnom zbog dolaska Krešimira Ćosića,
koji je igrao u Zagrebu sve do kraja
svoje neponovljive karijere. Nakić je u
tim sezonama dodatno sazrio i počinje
sakupljati i klupske trofeje. S Ćosićem su
osvojena još tri domaća Kupa zaredom,
a u sezoni 1981-82, Cibona je osvajačem
trostruke krune; u prvenstvu u premijernom
playoffu je nadvladan lider, beogradski
Partizan, dok je osvojen i Kup Kupova u
nezaboravnom finalu protiv Real Madrida u
Bruxellesu. Mihovil tih godina nije dijelom
reprezentacije (?) , ali ponovo ima sjajnu
sezonu 1983-84, kad šutom par sekundi
prije kraja prvenstvene majstorice sa
Crvenom Zvezdom, donosi drugi domaći
naslov Ciboni. Taj čuveni lijevi poluhorog je
i danas temom mnogih razgovora, a donio
je Ciboni potpis ugovora sa superstarom
YU-košarke - Draženom Petrovićem. S
Petrovićem je Nakić osvojio broncu na
svojim drugim Olimpijskim igrama u Los
Angelesu 1984. godine, u svom povratku u
najbolju vrstu bivše Jugoslavije.
Prva sezona s Draženom Petrovićem je
Mihovilu Nakiću donijela potpunu igračku
satisfakciju. Te maestralne sezone 1984-85,
ponovo je osvojena trostruka kruna, samo
što je ovaj put, umjesto Kupa Pobjednika
kupova, osvojen Kup Prvaka. Nakić je u
tom atenskom finalu protiv Real Madrida,
pripomogao sa 7 koševa, 11 skokova, 8 (?!)
blokada i 3 osvojene lopte. U domaćem
tisku se kasnije provlači podatak o 21 skoku,
ali ovo je oficijelna statistika meča, još
nevjerojatnija od prethodne. Mihovil je sad
već priznatim defanzivnim maestrom, ali
tužan je njegov oproštaj od reprezentacije
SFRJ na EP 1985. u Njemačkoj, kad je u
svom 99. nastupu u dresu s državnim grbom,
nokautiran u susretu sa Sovjetskim Savezom
i napušta prvenstvo, na kojem je Jugoslavija
završila tek sedma. Sezona 1985-86 je
uspješnom preslikom prethodne ili se to
barem tako čini sve do posljednje sekunde
sezone. Ponovo je osvojen Kup Šampiona
Evrope i ponovo je Nakić u finalu (ovaj put
Žalgiris iz Kaunasa) odigrao majstorski;
isprovociravši Sabonisa ka isključenju 10
minuta prije kraja susreta. Cibona te godine
nesretno posrće u majstorici domaćeg
prvenstva protiv Zadra i prisiljena je igrati
tek Kup Kupova 1986-87.
Posljednje poglavlje genijalnosti Nakića
u važnim finalima odigralo se u finalu
Kupa Pobjednika Kupova, odigranog
u Novom Sadu 17.03.1987., protiv
talijanskog Scavolinija. On je, svojevrsnom
simultankom, u prvom poluvremenu, s 15
koševa držao dotad neporaženu Cibonu
u igri. Kad se u drugom poluvremenu
razigraju braća Petrović, zaostatak od
6 poena na poluvremenu se pretvara u
uvjerljivu pobjedu zagrebačkog kolektiva.
Nakić završava susret sa 17 koševa (7-9 iz
igre), 9 skokova i 4 osvojene lopte. Cibona
niti te prvenstvene sezone ne može do
domaćeg naslova, a Mihovil će s 32. godine
u inozemstvo na godinu dana. U talijanskim
Udinama je ostvario 13.8 koševa i 8.7
skokova u sezoni 1987-88, a zatim se vraća
Ciboni gdje je i završio trofejnu igračku
karijeru 1989. godine. Košarkaš godine ‘84
u SFRJ, Nakić ostaje u košarci i po svršetku
karijere, obnašajući razne dužnosti na
pozicijama u sportu i politici.
NAKIĆ Mihovil
1955, Drniš, 203, 4
INDUSTROMONTAŽA Zagreb 1973-76
CIBONA Zagreb 1977-87, 1988-89
sezona utakmica poena prosjek
1973-74 15 243 16.2
1975-76 26 522 20.1
1977-78 26 429 16.5
1978-79 22 375 17.0
1979-80 20 330 16.5
1980-81 22 287 13.0
1981-82 29 442 15.2
1983-84 31 504 16.25
1984-85 28 306 10.9
1985-86 29 237 8.2
1986-87 22 204 9.3
1988-89 28 54 1.9
12 298 3985 13.4
ovo su samo poeni i prosjek istih, rekao bih da je i skokova bilo tu negde
Da, da, opet Mihovil Nakić, taj MVP svih tih silnih trijumfa Cibone u
evropskim natjecanjima osamdesetih. Osvajač četiri trofeja takve vrste,
Nakić je briljirao u svim finalima. Za genijalnost Nakićevih partija
velikih finala, morao sam smisliti sistem bodovanja defanzivnog učinka
- jednostavno sam zbrojio ukupan broj skokova (ofanzivne sam ostavio u
računici, jer i za njih je potrebna volja i želja, kao i za obranu), blokada i
osvojenih lopti u finalima Kupa Prvaka i dobio sam ovaj poredak kad se o
igračima iz bivše države radi. Nakić i Rađa su ovaj zbroj ostvarili u samo
dvije utakmice, Kukoč i Bodiroga u 4, dok je Jarić igrao čak 6 tekmi finala
(posebna priča Euro-sezone ‘01).
Defanzivni učinak u finalima Kupa Prvaka (Eurolige):
skokovi + osvojene lopte + blokade
34 boda/2 NAKIĆ Mihovil
31 boda/4 KUKOČ Toni
29 boda/4 BODIROGA Dejan
25 boda/6 JARIĆ Marko
22 boda/2 RAĐA Dino
Nakić je u finalu protiv Reala ‘85 - uhvatio 11 lopti, blokirao 8 šuteva(?) i
osvojio 3 lopte za ukupni defanzivni učinak 22 (drugi najbolji dijele Rađa
iz ‘90 i Vranković iz ‘96 sa po 13), a godinu dana kasnije, protiv Žalgirisa
je ostvario 12 (6 skokova, 4 blokade, 2 osvojene lopte) i isprovocirao
Sabonisovo isključenje.