- Sub Dec 29, 2012 3:22 am
#7744
[tab=30]3 u jutro i scena iz Bladerunnera, Columbia University mi se više i nije činio tako privlačan kao na slikama.... samo jedna mala sobica unutar peterosobnog studentskog stana na kampusu. Kroz prozor vidim samo siluete zgrada, jedna do druge, niču pred mojim očima u toj hladnoj i kišnoj njujorškoj noći. Ne znam da li da fokusiram pogled u daljinu ili da se zaustavim na kapljicama koje klize niz one poznate filmske prozore šta se otvaraju prema gore, pritom ignorirajući zvukove sirena koji mi jasno govore; „This ain't Kansas Toto“, ili u mom slučaju; „prijatelju, ovo ti nije Lika...“
[tab=30]Puštam stvari pored kreveta i lagano nervozno tražim tabletu što je ponesoh tog jutra sa sobom. Uhvatila me neka groznica, osjećam laganu temperaturu i pokušavam da se smirim govoreći sam sebi; „normalno je to, šta si se koji kurac usrao, u Njujorku si jebote!“ Popijem ja tako taj Plivadon, legnem na studentski krevet, mičem pogled prema vratima, što dalje od prozora i onoga šta se dešava van te magične granice. Koncentriram se na glasove Bjeloruskih studenata koji su upravo stigli da popune brojno stanje ove naše slavenske brigade, izgubljene u sirenama prošaranoj, kišnoj njujorškoj noći. Sklapam oči i nadam se drugačijem jutru, jutru koje će ispuniti očekivanja, jutru kojim će započeti moja američka avantura......
Nisam ni sklopio oči, već ih otvaram, svanulo je, sunčeve zrake probijaju kroz moj filmski prozor, dižem se i prelazim magičnu granicu. Otvaram prozor, vani New York, jebote, vani New York! Sunce sja, nebo bez oblačka, ne znam kamo da gledam, da li u zgrade, da li na kampus, da li da slušam taj New York!? Kupim svoje stvari i odlazim van, kad ono rijeke izgubljenih iz cijelog svijeta, nigdje fokusiranog pogleda, svi zurimo gore-dolje, lijevo-desno i pitamo se jesmo li doista tu?
[tab=30]Pitam se o čemu svi ti ljudi upravo sada razmišljaju, da li imaju taj isti osjećaj kao ja? Hmmm.... nisam baš siguran, nekako čisto sumnjam da su zaboravili kaiš i grickalicu za nokte kod kuće i da im je mozak fokusiran na traženje nekog obližnjeg dućana u kojem bi potrošili par dolara, samo da spriječe padanje hlača i rizik od ogrebotina opasnim naoružanjem kao što su nepodrezani nokti...
[tab=30]U kratkim crtama, to je bio moj prvi dojam Amerike, odnosno New Yorka. Nakon toga je uslijedio posao i putovanje po Americi, sve u trajanju nekoliko mjeseci, da bi se na kraju opet vratio u New York, na Upper West side i Riverside drive ulicu, gdje kreće i završava moja kratka njujorška streetball priča. Naravno, prve stvari kojih se sjetim su Peking Garden, mjesto gdje je stari Kinez već znao da ću naručiti lemon chicken and fried rice, Columbia Deli, gdje sam kupovao jogurte od pola litre, jer toga kod nas nije bilo, Riverside Cleaners, gdje bi gurao 5 quartera u veš mašine, pa i onaj poznati diner iz Seinfelda par blokova niže, koji ustvari na moje veliko razočaranje, iznutra nije bi ni nalik setu, no bilo je to neko posebno iskustvo svaki dan proći pored njega. E da, Peking garden, corner of Broadway and 125th, magične granice Harlema, koja je u prvi mah za mene predstavljala nešto nedokučivo, mjesto gdje se nije smjelo ići, kao da tamo žive neki drugi ljudi.
[tab=30]Brzo sam pronašao Riverbank court, teren na kojem se moglo sresti doslovno od 7 do 77, igrali su svi, mladi i stari, crni i bijeli, Arapi i Kinezi, pa eto i Ličani na kraju krajeva. Bila je to košarka od 1 na 1, preko 2 na 2, pa sve do 5 na 5, teren na kojem su zajedno igrali 40-godišnji bijeli doktor i 17-godišnji crni srednjoškolac, pa i u to vrijeme 22-godišnji student sa brdovitog Balkana.
[tab=30]Nisam imao puno vremena, a mučio me taj Harlem iz dana u dan, sve dok nisam odlučio prošetati svoje bijelom farbom zalivene, crne Najkice. Isprva me bilo malo strah, no mislim si, preživo sam jebeni rat, pa da me sad neko rokne u Harlemu zbog boje kože i 12 dolara u džepu...idemo, ko ga jebe. Bilo je to jedno divno jesensko popodne, za koje sam se nadao da neće postati pasje, pa tako korak jedan, korak drugi i prešao ja cestu na 125-oj ulici. Čudan neki osjećaj, no ljudi su i dalje isti, vidi čuda.... Niti sam znao kamo idem, niti sam imao mapu, no rekla ekipa sa Riverbanka da ima terena na svakom koraku, pa tako polagano, prošetao ja od famozne 125-te, sve do istočne strane i 145-te, gdje naletim na jedan zgodan parkić, piše na ulazu; „Jackie Robinson park“. Poznat mi taj Jackie Robinson nešto, ali ne mogu dokučiti otkuda, u svakom slučaju, park je bio divan, ljudi posvuda, ipak je bila subota, klinci igraju baseball, Harlemska vikend idila. Ne budi ljen, pitam jednog tipa, tko je bio Jackie Robinson, a on me ni manje ni više odvede pred kip i pokaže, te objasni o kakvom se tamnoputom velikanu bejzbola radilo. Nakon kratke priče, pomalo me i bilo sram što nisam znao tko je Jackie Robinson, no dobro, priupitam ja ljubaznog gospodina igra li se košarka negdje u blizini, a one me uputi i kaže, samo još stotinjak metara i tamo momci igraju po cijele dane. Stidljivo sam se prošetao, ugledao razigranu ekipu i poput Woody Harrelsona u White men can't jump, onako lagano dorky, sjeo sa strane i gledao punih 5 sati, sve do mraka, kad sam se zaputio natrag prema, u to vrijeme, sigurnosti stana na Riverside Driveu.
[tab=30]Idući dan, nedjelja, ja i moje ofarbane Najkice, zaputismo se na istu lokaciju, no ovaj put s ciljem da oprobamo taj vrući harlemski teren. Bio sam tamo već u 11 sati i čekao do 3 popodne, ne bi li mi netko ponudio da zaigram. Naravno, to se nije desilo, sve dok nisam pitao. To je bio trenutak kada sam upoznao Fast Drewa, kojemu ni dan danas ne znam pravo ime, no to tada nije bilo ni bitno. Bio je to trenutak u kojem sam se osjećao poput Neilla Armstronga, bio je to mali korak za nekoga, ali veliki za jednog momka koji je do pred koju godinu ljetnim vikendima kupio sjeno i pojio bakine krave u srcu kršne Like. Trenutak u kojem sam iskoračio na harlemski basket teren je bio nešto što sam znao da će ostati urezano dok sam živ.
[tab=30]Nekim čudom, brzo sam zaboravio gdje sam i već nakon prve partije svi su znali što se trebalo znati o meni, da dolazim iz zemlje Divca i Dražena, da igram najbolju odbranu na terenu, ali i da promašujem otvorene šuteve koje ne bi ni Anthony Mason promašio. Fast Drew je igrao pleja, ja na nekakvoj improviziranoj trojci uz još jednog bijelca u timu, kojemu se imena ne sjećam, no sjećam se njegovih 6'9“ visine i svih lopti koje je pohvatao za nas, svih pikova na koje se otvarao i svih njegovih polaganja u stilu Dejana Tomaševića. Nakon treće partije znalo se i da trčim kontru jednako pa i brže od većine lokalnih majstora, pa sam i ja dolazio u šanse da zabijem koji koš.
[tab=30]Kada vas netko pita sjećate li se svojih prvih poena, ja se sjetim desnog ulaska u tijelo tamnoputog majstora košarke, polaganja lopte od table i FD-ovog povika „Hell yea'“, to su bili moji prvi službeni poeni u životu, sve ostalo se ne računa.
[tab=30]Igra je bila divlja, pikovi i kontre, trash talk i brdo faula koji se ne zovu jer igraš u Harlemu, no na kraju krajeva, kad se oslobodiš okova nepoznatog, osim geolokacije i boje kože većine saigrača, opet je to ona dobra stara košarka. Opet si onaj stari igrač koji promašuje otvorenu poludistancu, ali zato ravnopravno skače sa bilo kime, nervira najbolje napadače tvrdom i upornom odbranom i lakim poenima iz kontre.
[tab=30]Na kraju dana sam pomislio da sam ostvario nešto posebno, no ispalo je da je prije mene Harlemom harao neki Jugoslaven, imenom Branko. To je sve šta je FD znao o njemu, o porijeklu čovjeku, no s druge strane, Branko je navodno bio strašan šuter i odličan dribler, malo spor u odbrani, sve u svemu netko koga je Fast Drew dovoljno zapamtio, da bi ga košarkaškim jezikom mogao opisati jednom mladom momku koji je rođen nekoliko godina kasnije u istoj toj Jugoslaviji, gdje je rođen i Harlem Branko.
[tab=30]FD i još jedan momak, kojemu se nažalost imena ne sjećam, otpratiše me tu nedjelju u kasne noćne sate sve do 125-te ulice, pružiše mi ruke kao u nekom filmu i rekoše; „you're allright man, come back anytime, take care....“
Pitam se danas, 125th street.... kakva brate granica?
[tab=30]Puštam stvari pored kreveta i lagano nervozno tražim tabletu što je ponesoh tog jutra sa sobom. Uhvatila me neka groznica, osjećam laganu temperaturu i pokušavam da se smirim govoreći sam sebi; „normalno je to, šta si se koji kurac usrao, u Njujorku si jebote!“ Popijem ja tako taj Plivadon, legnem na studentski krevet, mičem pogled prema vratima, što dalje od prozora i onoga šta se dešava van te magične granice. Koncentriram se na glasove Bjeloruskih studenata koji su upravo stigli da popune brojno stanje ove naše slavenske brigade, izgubljene u sirenama prošaranoj, kišnoj njujorškoj noći. Sklapam oči i nadam se drugačijem jutru, jutru koje će ispuniti očekivanja, jutru kojim će započeti moja američka avantura......
Nisam ni sklopio oči, već ih otvaram, svanulo je, sunčeve zrake probijaju kroz moj filmski prozor, dižem se i prelazim magičnu granicu. Otvaram prozor, vani New York, jebote, vani New York! Sunce sja, nebo bez oblačka, ne znam kamo da gledam, da li u zgrade, da li na kampus, da li da slušam taj New York!? Kupim svoje stvari i odlazim van, kad ono rijeke izgubljenih iz cijelog svijeta, nigdje fokusiranog pogleda, svi zurimo gore-dolje, lijevo-desno i pitamo se jesmo li doista tu?
[tab=30]Pitam se o čemu svi ti ljudi upravo sada razmišljaju, da li imaju taj isti osjećaj kao ja? Hmmm.... nisam baš siguran, nekako čisto sumnjam da su zaboravili kaiš i grickalicu za nokte kod kuće i da im je mozak fokusiran na traženje nekog obližnjeg dućana u kojem bi potrošili par dolara, samo da spriječe padanje hlača i rizik od ogrebotina opasnim naoružanjem kao što su nepodrezani nokti...
[tab=30]U kratkim crtama, to je bio moj prvi dojam Amerike, odnosno New Yorka. Nakon toga je uslijedio posao i putovanje po Americi, sve u trajanju nekoliko mjeseci, da bi se na kraju opet vratio u New York, na Upper West side i Riverside drive ulicu, gdje kreće i završava moja kratka njujorška streetball priča. Naravno, prve stvari kojih se sjetim su Peking Garden, mjesto gdje je stari Kinez već znao da ću naručiti lemon chicken and fried rice, Columbia Deli, gdje sam kupovao jogurte od pola litre, jer toga kod nas nije bilo, Riverside Cleaners, gdje bi gurao 5 quartera u veš mašine, pa i onaj poznati diner iz Seinfelda par blokova niže, koji ustvari na moje veliko razočaranje, iznutra nije bi ni nalik setu, no bilo je to neko posebno iskustvo svaki dan proći pored njega. E da, Peking garden, corner of Broadway and 125th, magične granice Harlema, koja je u prvi mah za mene predstavljala nešto nedokučivo, mjesto gdje se nije smjelo ići, kao da tamo žive neki drugi ljudi.
[tab=30]Brzo sam pronašao Riverbank court, teren na kojem se moglo sresti doslovno od 7 do 77, igrali su svi, mladi i stari, crni i bijeli, Arapi i Kinezi, pa eto i Ličani na kraju krajeva. Bila je to košarka od 1 na 1, preko 2 na 2, pa sve do 5 na 5, teren na kojem su zajedno igrali 40-godišnji bijeli doktor i 17-godišnji crni srednjoškolac, pa i u to vrijeme 22-godišnji student sa brdovitog Balkana.
[tab=30]Nisam imao puno vremena, a mučio me taj Harlem iz dana u dan, sve dok nisam odlučio prošetati svoje bijelom farbom zalivene, crne Najkice. Isprva me bilo malo strah, no mislim si, preživo sam jebeni rat, pa da me sad neko rokne u Harlemu zbog boje kože i 12 dolara u džepu...idemo, ko ga jebe. Bilo je to jedno divno jesensko popodne, za koje sam se nadao da neće postati pasje, pa tako korak jedan, korak drugi i prešao ja cestu na 125-oj ulici. Čudan neki osjećaj, no ljudi su i dalje isti, vidi čuda.... Niti sam znao kamo idem, niti sam imao mapu, no rekla ekipa sa Riverbanka da ima terena na svakom koraku, pa tako polagano, prošetao ja od famozne 125-te, sve do istočne strane i 145-te, gdje naletim na jedan zgodan parkić, piše na ulazu; „Jackie Robinson park“. Poznat mi taj Jackie Robinson nešto, ali ne mogu dokučiti otkuda, u svakom slučaju, park je bio divan, ljudi posvuda, ipak je bila subota, klinci igraju baseball, Harlemska vikend idila. Ne budi ljen, pitam jednog tipa, tko je bio Jackie Robinson, a on me ni manje ni više odvede pred kip i pokaže, te objasni o kakvom se tamnoputom velikanu bejzbola radilo. Nakon kratke priče, pomalo me i bilo sram što nisam znao tko je Jackie Robinson, no dobro, priupitam ja ljubaznog gospodina igra li se košarka negdje u blizini, a one me uputi i kaže, samo još stotinjak metara i tamo momci igraju po cijele dane. Stidljivo sam se prošetao, ugledao razigranu ekipu i poput Woody Harrelsona u White men can't jump, onako lagano dorky, sjeo sa strane i gledao punih 5 sati, sve do mraka, kad sam se zaputio natrag prema, u to vrijeme, sigurnosti stana na Riverside Driveu.
[tab=30]Idući dan, nedjelja, ja i moje ofarbane Najkice, zaputismo se na istu lokaciju, no ovaj put s ciljem da oprobamo taj vrući harlemski teren. Bio sam tamo već u 11 sati i čekao do 3 popodne, ne bi li mi netko ponudio da zaigram. Naravno, to se nije desilo, sve dok nisam pitao. To je bio trenutak kada sam upoznao Fast Drewa, kojemu ni dan danas ne znam pravo ime, no to tada nije bilo ni bitno. Bio je to trenutak u kojem sam se osjećao poput Neilla Armstronga, bio je to mali korak za nekoga, ali veliki za jednog momka koji je do pred koju godinu ljetnim vikendima kupio sjeno i pojio bakine krave u srcu kršne Like. Trenutak u kojem sam iskoračio na harlemski basket teren je bio nešto što sam znao da će ostati urezano dok sam živ.
[tab=30]Nekim čudom, brzo sam zaboravio gdje sam i već nakon prve partije svi su znali što se trebalo znati o meni, da dolazim iz zemlje Divca i Dražena, da igram najbolju odbranu na terenu, ali i da promašujem otvorene šuteve koje ne bi ni Anthony Mason promašio. Fast Drew je igrao pleja, ja na nekakvoj improviziranoj trojci uz još jednog bijelca u timu, kojemu se imena ne sjećam, no sjećam se njegovih 6'9“ visine i svih lopti koje je pohvatao za nas, svih pikova na koje se otvarao i svih njegovih polaganja u stilu Dejana Tomaševića. Nakon treće partije znalo se i da trčim kontru jednako pa i brže od većine lokalnih majstora, pa sam i ja dolazio u šanse da zabijem koji koš.
[tab=30]Kada vas netko pita sjećate li se svojih prvih poena, ja se sjetim desnog ulaska u tijelo tamnoputog majstora košarke, polaganja lopte od table i FD-ovog povika „Hell yea'“, to su bili moji prvi službeni poeni u životu, sve ostalo se ne računa.
[tab=30]Igra je bila divlja, pikovi i kontre, trash talk i brdo faula koji se ne zovu jer igraš u Harlemu, no na kraju krajeva, kad se oslobodiš okova nepoznatog, osim geolokacije i boje kože većine saigrača, opet je to ona dobra stara košarka. Opet si onaj stari igrač koji promašuje otvorenu poludistancu, ali zato ravnopravno skače sa bilo kime, nervira najbolje napadače tvrdom i upornom odbranom i lakim poenima iz kontre.
[tab=30]Na kraju dana sam pomislio da sam ostvario nešto posebno, no ispalo je da je prije mene Harlemom harao neki Jugoslaven, imenom Branko. To je sve šta je FD znao o njemu, o porijeklu čovjeku, no s druge strane, Branko je navodno bio strašan šuter i odličan dribler, malo spor u odbrani, sve u svemu netko koga je Fast Drew dovoljno zapamtio, da bi ga košarkaškim jezikom mogao opisati jednom mladom momku koji je rođen nekoliko godina kasnije u istoj toj Jugoslaviji, gdje je rođen i Harlem Branko.
[tab=30]FD i još jedan momak, kojemu se nažalost imena ne sjećam, otpratiše me tu nedjelju u kasne noćne sate sve do 125-te ulice, pružiše mi ruke kao u nekom filmu i rekoše; „you're allright man, come back anytime, take care....“
Pitam se danas, 125th street.... kakva brate granica?
, je imao ili prijatelje, ili saigrace ili ribu u Beogradu, tako da je provodio leto igrajuci basket. Klinci su dotrcavali da mu uzmu autogram ni ne znajuci ko je, i vrlo brzo bi se po njegovom dolasku skupilo oko 30 posmatraca. Long story short, zapalo mi je da ga ja cuvam. Taj momak jednostavno nije promasivao trojke,a sutirao je i levom za 3 ponekad. Zakucavao je sa 2 iz mesta sa svojih 186cm. Realno, taj basket bi bio jos jedan u nizu basketa na kome je moja ekipa izgubila prvu i vratila se kuci da tad nisam otisao po najmasniji burek u mom zivotu.
- By MileBL
- By BogdanB